Neka nedeljna, nesinematična jutra ištu orkestrirane pop pjesme čiji žanrovski sinemaskop u sebi sažima široke predjele, u ovom slučaju američke prerije, budeći nas poletno i postepeno dovodeći u stanje povišene emocije. Drugi Springstinov singl sa albuma “Western Stars” koji će, kako je krenulo, zaista biti nešto posebno, upravo takva je pjesma, raskošne Džimi Veb imaginacije i Brusove potpuno neočekivane Roj Orbison interpretacije. Brojne su asocijacije: u refrenu, vjerovali ili ne, Gazdin glas potpisniku ovih redova zaliči na Eni Lenoks (sic!), a proširen vokalni i emocionalni registar podržan bogatom, ali ne pompeznom orkestracijom, kao i čarobnim ženskim vokalima, vodi do emotivne kulminacije u refrenu kakvu Brus nikada nije imao. Ne na ovaj način, daleko od toga da mnoge njegove pjesme nisu dirljive… U tom smislu “There Goes My Miracle” hrabar je iskorak jednog od omiljenih američkih trubadura, ogromno iznenađenje za “okorjele” fanove, a dašak, bolje reći povjetarac dobrodošle promjene u poetici autora koji se tokom svih ovih godina rijetko mijenjao. A u dubini duše to je taj isti, “dobri, stari” Brus, u pitanju su samo formalne, stilske inovacije.
Moram priznati da nisam tako dobar poznavalac Springstinovog opusa da bih mogao tumačiti razloge ovakve transformacije, ali možda je jednostavno osjetio trenutak da odbaci svaku bojazan, sve štitove u potpunosti, te pomiješa apsolut boja na platnu budući da mu impresivno iskustvo, da ne kažem “minuli staž”, omogućava da iznijansira svaki zamah kista, do tančina. Ono što moju malenkost najviše impresionira nije samo vrlo uspjela vokalna “egzibicija”, već majstorski melanž žanrova: orkestarirani “kalifornijski” pop, country, soul, rock i naravno (ta mitska) americana kao vezivna nit/mreža pjesme koja već na prvo slušanje oduševljava. Svaka čast uvodnom singlu, o kome je Dragana tako lijepo i tako znalački pisala nedavno, ali ova odvažna i možda čak i važna pjesma čini se još uzbudljivijim uvodom u novi album Brusa Springstina, a moguće i u novo poglavlje njegove grandiozne karijere. Kao da je došao trenutak kada stadioni bivaju zamijenjeni velikim pozorišnim i inim salama, uz beskrajne mogućnosti studiozne kontemplacije i neke drugačije (kant)autorske naracije. Proljeće, a kao da je rana jesen jednog od najvećih kauboja američke muzike.
