Film Brajana Singera koji to jeste uprkos skandaloznom otpuštanju od strane producenata nakon dvije trećina snimanja -poslednjih par sedmica režirao je nepotpisani (izvjesni) Dekster Flečer – na tragu je vizuelne i tehnološke briljantnosti njegovih superherojskih filmova (vidi pod X-Men) , a nažalost ne i narativne i dramaturške inventivnosti i subverzivnosti remek-djela “Dežurni krivci”. Kao da u ovom filmu nije bilo dovoljno hrabrosti da se autor(i) uhvate u koštac sa svim onim mračnim i tragičnim aspektima Fredijeve senzacionalne biografije. To je i suštinska mana inače vrlo uspjelog, privlačnog, više nego pozitivnog ostvarenja koje se samo ovlašno dotiče otuđenja glavnog junaka, ne razlaže niti obrazlaže njegov strah od usamljenosti i žudnju da bude voljen, a posebno ne raskalašne, amoralne požude rascvjetale unutar homoseksualne underground scene. U stvarnosti, Merkjuri je na vrhuncu stvaralačke snage i nesumnjive muzičke genijalnosti “živio za seks”, kako je to jednom prilikom priznao, a svoje neobuzdano promiskuitetno krstarenje gej klubovima i, budimo precizni do kraja, orgijanja platio je papreno – preminuvši od posljedica zapaljenja pluća prouzrokovanog AIDS-om, u svojoj 45 godini!
No, to je film u filmu koji nam Singer odnosno producenti, a prije svih preživjeli članovi grupe Queen nisu željeli pokazati, ili neki potpuno drugi film koji će se u budućnosti prikazati (nalik ni manje ni više nego filmu “Cruising” Vilijema Fridkina!). U “Boemskoj rapsodiji”, pak, pratimo podvige egzotičnog superjunaka Faroka Bulsare aka Fredija Merkjurija, koji se udaljava od svojih indijsko-persijskih korijena i prave porodice zarad karijere u njegovom čudesnom rokenrol bendu koji su činili gitarista Brajan Mej, basista Džon Dikon i bubnjar Rodžer Tejlor. Oni su redom prikazani u najljepšem mogućem svjetlu, praktično bez poroka (uključujući i narkotike koji jesu bili prisutni u stvarnosti) i bez žešćih sukoba unutar “porodice” kako se grupa u filmu naziva, što je izvrsna dramaturška doskočica. Njihov vrtoglavi ali pravolinijski put ka slavi kamuflira nedostatak krucijalnog dramskog sukoba, ali uz neočekivano obilnu porciju zabave i vrhunskog humora. Scenario Entonija Mek Kartena ( napisao "Najmračniji čas" i "Teorija svega" a na ovoj priči mu je pomogao Piter Morgan, scenarista filmova "The Queen"/"Kraljica", "Poslednji kralj Škotske" takođe, dakle, specijaliziran za biografije) u tom smislu je sjajno ulašten i utegnut, što se inače i očekuje od filmova koji plediraju da postanu (super)komercijalni bioskopski hitovi. Ovaj je u potpunosti uspio, zaradivši 122 miliona dolara već u prvoj sedmici prikazivanja, a takvom masovnom odzivu publike i njihovoj zadovoljštini kumovala je odlična ekipa glumaca koja interpretira slavne i drage ličnosti iz rok istorije.
Kasting je, mora se priznati, prosto perfektan – svaki od likova, bukvalno svaka fizionomija je kao preslikana iz realnosti (svi likovi su stvarni osim muzičkog maga EMI-ja koji ima interesantnu, dramaturški opravdanu epizodu), a pojedine scene sa nastupa, na primjer sa antologijskog LIVE AID koncerta, do najsitnijih detalja su reprodukovane kao replika originala, sa zapanjujuće katarzičnim efektom.
Rami Malek je imao daleko najteži zadatak koji je obavio na izuzetno visokoj razini, uspijevajući da jednu tako neponovljivu ličnost dočara odnosno oživi, i da je doživi u impresivnoj mjeri. Njegova glumačka izvedba, iako za pamćenje, ipak ne stvara toliku magiju koliku je kreirao Fredi lično, neuporedivo harizmatičniji kao persona, a i kao pojava, što je naročito uočljivo kada se glavni junak ne nalazi na sceni, pa se pokatkad naglašena teatralnost poza i pokreta čini kempom. U stvarnom životu, koliko nam je poznato, bilo je potpuno drugačije, tačnije prirodnije – Merkjuriju su “gej” geste bile urođene, a on sam je bio toliko prirodan kada je (npr.) kolege sa koledža oslovljavao sa Darling da im to nije smetalo. Podsjetimo se, to bješe veoma homofobična klima s kraja sedamdesetih/početka osamdesetih, o LGBT pravima se nije pričalo već se sve skrivalo – ali to naravno nije važilo za (glumačke i muzičke) zvijezde, što je očito Fredi bio i prije nego se popeo na pozornicu. S tim u vezi je i prikaz njegovog ljubavnog i potom prijateljskog odnosa sa Meri Ostin, “ljubavlju njegovog života” kojoj je posvetio istoimenu pjesmu, u onim ključnim emotivnim momentima na granici patetike, koju srećom niti jedna situacija u filmu ne prelazi.
Lusi Bojnton, koja ubjedljivo tumači dražesnu Meri, možda je najslabija, tj. jedina slabija glumačka karika filma punog izvrsnih glumačkih ostvarenja, počev od Alena Liča u ulozi “guje u njedrima” Pola Prentera, Toma Holandera kao advokata pa potom menadžera benda Džim Majami Biča, do glumaca koji igraju ostale članove benda sve sa prepoznatljivim perikama i kostimima ali im nije dato dovoljno prostora (niti su njihovi likovi zaokruženi), do neprepoznatljivog Majka Majersa u epizodnoj ulozi izmaštanog producenta izdavačke kuće EMI koji je navodno odbio da objavi naslovnu pjesmu zbog njene neobične strukture i neuobičajene dužine (za singl). Stihovi “Boemske rapsodije”, ali i drugih najvećih hitova čuvene grupe, fascinantno se uklapaju u narativ (čak više u ono što na ekranu nije prikazano nego je samo nagovješteno), posebno ako imamo na umu da ih je pisao protagonista, dakle Fredi lično.
Fantastično snimljen i montiran, uz šminku “za medalju” (jedna od mogućih nominacija za Oskara), kostime koji nam se danas čine smiješni ali reprezentuju duh tog vremena, te neočekivano duhovit scenario, dakle film čijih dva sata i petnaest minuta protiču vrlo dinamično i povremeno melodramatično, uz lepršave emocije koje sve vrijeme podstiču (i) vanvremenski hitovi Queen-a.
Ukratko, raskošna iako zapravo površna freska perioda, portret (koji je, suštinski, samo veličanstveni kroki) jednog genijalnog umjetnika, pritom priča o neprilagođenosti i posebnosti pa tako - posredno i vrlo,vrlo oprezno - i o homoseksualnosti, a ponajviše romantizirana biografija moćnog benda sa liderom koga svijet nikada neće zaboraviti. Naprotiv, nakon odgledane “Boemske rapsodije” nove će obožavatelje pridobiti, i još više ćemo ga zavoljeti... a možda čak i razumjeti.
Ocjena: 7.5/10