Povodom filma “Blinded by the Light”

21 septembar 2019
Author :  

Blinded by the Boss

Kada vam u njemačkoj ambasadi u Beogradu kažu za Springsteena: „Mislili smo da idete na koncert neke poznate ličnosti“ prije nego vam odobre vizu, a potom u Kelnu na aerodromu službenik kaže da požurite, jer imate jedva par sati do koncerta i da će i on biti tamo, onda vam scena na aerodromu iz filma „Blinded by the Light“ uopšte nije toliko upečatljiva, osim što vrati neki osmijeh koji kaže: „Been there.“

Da se razumijemo, u velikoj bazi Springstinovaca, ova priča manje ili više je svima poznata. Jer prošli smo to: neuklapanje po bilo kom osnovu, nekoga ko nas je uputio na Bossa direktno ili posredno, trenutke spoznaje, identifikovanje s njegovim junacima, nespretne kupovine prvih karata i konačno religijsko iskustvo na koncertu. Oni koji znaju da pišu, pisali su o tome. Ne toliko uspješno kao Sarfraz Manzoor, autor po čijem je tekstu snimljen film, ali božemoj, to i nije neka nesvakidašnja priča, pa nismo se osmjelili da je zapišemo. Ili nisam vjerovala u sebe, ne znam. Ali moja je priča u sitnim detaljima ipak uzbudljivija. Ili samo ja tako mislim. To će vam reći bilo koji fan, nebitno odakle su. Rukovala sam se s mnogima, bili su sa svih strana svijeta, iz Amerike, Irske, Izraela, Španije, Grčke, a i naših Balkanaca sva sila na tim koncertima. I svi smo čuli kako je sve počelo. Neki su toliko posvećeni, da su gledali njegove koncerte i preko tristo puta, neki smo imali nesreću da se rodimo u zemlji u kojoj je putovanje zbog takvog cilja ne samo luksuz, već nadavanturistička misija.

Opšta mjesta nisu toliko problem, koliko nepotpunost u dočaravanju onoga što je film trebalo da dočara, a to je ulazak u novi svijet koji obuzima, izuva iz trošnih patika svakodnevnice i ohrabruje. To ne može progutati niko ko nije prošao inicijaciju. Fanatici svijeta bi mogli imati razumijevanja, ali ne i razumjeti. Na kraju i neka tehnička rješenja koja djeluju pomalo bespotrebno, stihovi koji se šepure po ekranu djeluju više kao krik bezidejnosti, nego kao uvod u springstinologiju za početnike, to što se vizuelno i narativno i muzičko uklapaju do mjere da cijeli film gledamo moćno predviđajući svaku scenu koja slijedi (ako niste očekivali da na kraju filma ide Born to run i da će mali nesnađeni dječak otići iz grada, onda zaista nikad niste čuli za Springsteena i ne postoji drugo objašnjenje). Možda je najslikovitije prikazana atmosfera opšte dosade kraja osamdesetih i bolesna potreba da se došljaci uklope samo do određene mjere, taj nedinamični dio postojanja u svijetu u kome te neko promatra kao vječnog stranca, iako ste rođeni na istom mjestu. Nedinamični, ali u ovom filmu jedini koji podiže konflikt, i to ne na najviši nivo konfliktizma (ta riječ vjerovatno i ne postoji). Pa i to nije neka neispričana priča, ali je lična, i nije nam da zamjerimo piscu ove priče, on je sve svoje snove ostvario.

U stvarnosti i ne želimo neku dramu koja je mučnija od ove, naprotiv. Samo je mogla biti produbljenija na bilo koji način, ne samo u bazičnim monolozima i naglim preokretima koji počivaju na motivaciji koju smo na dva kraja zavezali za policu s diskografijom Brucea Springsteena. Tu nema suptilnosti, nema preznajanja, nema susreta sa samim sobom; ovaj film, a to je najteže spoznati ako ste iz fanovske priče, nije usmjeren na borbu sa samim sobom, a to je ona esencijalnost koja se u susretu sa Springsteenom događa, taj pokušaj da sebe izvučeš iz identifikacije s likovima čija je nesreća opipljiva poput bilo čega što će ostati zalijepljeno na prstima. Ako svedemo to na odnos glavnog lika s muzikom, recimo da smo dobili film posvećen Springsteenu u kome ima previše Springsteena, ili pozivajući se na Dragoslava Andrića, koji je preveo jednu od njegovih najljepših pjesama, obnevidjeli smo načisto.

Ne govorim sad u ime svih fanova, koji su ovaj film dočekali s pripremljenim oduševljenjem, ali ako u preporuci stoji “Bend It Like Becham”, što i nije neka preporuka, recimo da su očekivanja bila dosta niska, pa nije bilo ni razočaranosti. Samo prosječan film koji je dobio previše prostora samo među ciljanom publikom. Onom koja je osamdesetih nosila idiotske džempere s nedefinisanim printovima. Koja je vukla kasete po dubokim unutrašnjim džepovima teksas jakni, koja se licem u lice oduševljeno pozdravlja sa „Bruuuce!“ Da, to posljednje je živa istina.

Ovo jeste himna kojom se slavi muzika, njena bezgraničnost, moć da pruži slobodu tamo gdje slobode nema, ali kao i sve himne, ukalupljena je u unaprijed pretpostavljen obrazac, pažljivo premjeren, da ne preliva ni sa jedne strane, i pomalo mi se čini da je šteta, šteta što su sve te pjesme potrošene na nešto što im nije ni primaći po definisanju života samog, sa sve ljubavlju, ljutnjom, strahovima i brigama, ljepotom kratkodašja.

196 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio