POEZIJA LIDIJE DEDUŠ

01 april 2020
Author :  
Light at the end of tunnel, by Irina Chernobay

Lidija Deduš ima sposobnost da uvuče čitaoce u tijelo sopstvene junakinje. Da im učini prostor njenog daha uskim, da snovide i kratkovide zajedno onu istu muku, bojazan, neispunjenu želju kojoj će pripovjedačica u melodičnom, ali ipak ne toliko razigranom stihu Deduševe, nacrtati rogove i rep. Nije nam ova poezija data da bi pobjegli, a da se ne vratimo. To što su prostori i njihovi uzurpatori stvarni do mjere da im svakome možemo prepoznati ime i namjeru, nije poziv da se priključimo akterima na sceni, već da ih pustimo da se sami sa sobom izbore. Od načina bira i dramu i antidramu, forsirajući nepripadanje zacrtanim odlukama koje potiču iz vremena kad o odlučivanju se malo zna, ali se jasnije vidi. Izdizanje iznad situacije, makar je i krv vukla prema dolje, ili bilo koje svojatanje koje se crta teškim lancima oko članaka, poseban je sloj odnosa između njene lirske žene i ostatka svijeta. A taj ostatak su nerijetko odrazi, nikad cjelovita bića, sjenke su svega onoga što su usmjerili ka osobi koja o njima plete nemirne i svojeglave stofe. Lidija Deduš je i bojažljivo nježna i silno neustrašiva u istoj pjesmi, samo je pitanje koju ćemo od te dvije prepoznati red ili dva ispod naslova.

D. ERJAVŠEK

BOY'S DON'T CRY

trebalo je napraviti bolji plan za preživljavanje.

ugraditi armirani beton u kosti,

ojačati sinapse,

bilo šta za obranu od tihog urušavanja

dok su se raspadale kovalentne veze naše obitelji.

umjesto toga, žalila sam

što nisam rođena kao dječak,

a nisam mogla susprezati suze –

porodična gravitacija uzela je negativan predznak,

dječak bi znao kako s tim preživjeti

s obje noge čvrsto na tlu,

s hladnom glavom, hladne krvi,

i jasnom vizijom budućnosti u slučaju krize.

nešto se dogodilo s mojim tijelom.

preko noći postalo je tijesno,

pluća su postala veća od zemaljske kugle

pa kako bih onda mogla stati u nekoliko metara kože.

preko noći udobnost je postala kategorija

iz kataloga za uređenje doma sretnih obitelji,

a mi serijska greška,

nedovoljno lijepi za ijedan izlog,

nedovoljno stabilni da bi nam se moglo vjerovati.

nešto se dogodilo s mojim tijelom,

postalo je teško.

mrzila sam svoja velika stopala ti to što s njima

nisam mogla ništa.

stajala sam ukopana u mjestu s kojeg se nije moglo dalje,

a otišla bih,

utopila se u masi, samo da je svijet nudio

formulu kojom se dobiva plašt nevidljivosti.

uvijek bi se našao netko da me potapše po ramenu

i kaže

bit će sve u redu,

kao što se kaže za neizlječivu bolest.

bit će sve u redu, ali ja ne znam šta s tim da radim.

lažna sućut i utjeha,

mrzila sam ih sve tada.

htjela sam biti dječak.

oni su hrabri i nemaju napade panike,

njihova pluća spavaju mirno u svojim kavezima

dižući se i spuštajući u pravilnim bioritmičkim razmacima.

dječaci imaju čvrsta leđa i jaku kičmu,

i svaku mekoću pretvaraju u razbor,

svaku nemoć u dostižne ciljeve.

u njihova tijela stane još jedan čovjek

spreman zauzeti se u njihovu obranu kad stignu loše vijesti,

spreman držati dijelove njihove unutrašnjosti

prije nego se raspadnu kao staklo.

dječaci ne plaču, a ja sam plakala

dok su se tiho urušavali temelji našeg doma,

dok sam napuštala udobnost u kojoj sam odrasla

moja se bolest razvijala

kao zastava na vjetru.

WE'RE A HAPPY FAMILY

mi smo sretna obitelj,

tata i mama i sestra i ja,

i tata i mama se nikad ne svađaju,

i mama uvijek skoči kad tati nešto treba,

i svake subote ribamo tepihe,

i prozore i kuhinju i vrata i parkete,

i među prstima nam se spletu dlake s poda,

i sretni smo što imamo krov nad glavom,

i sretni smo jer neka djeca to nemaju,

i ponekad u posjetu dođe baba,

i kaže da joj se nešto pokvarilo,

i damo joj pare da popravi sve što se pokvarilo,

i onda sestra ne može na more,

i onda pita tatu zašto,

i onda joj tata zaveže šljagu,

i polomi ploče,

i rastjera društvo,

i onda nas vodi na torte i kolače,

i zajedno gledamo lijepe filmove,

o prirodi i životinjama i svijetu i svemiru,

i onda moramo na spavanje u osam,

i onda ne smijemo piškiti noću,

i onda ne smijemo pričati noću,

i sretni smo što uvijek imamo ručak,

i sretni smo jer neka djeca to nemaju,

i ponekad nema dovoljno soli,

i onda tata viče,

i onda mama uvijek odšuti,

i onda kaže hajde djeco,

jedite ohladit će se.

SOM I VODA I STRAŠNO MASNA RIBA

da se odmah razumijemo, ja ti neću biti

poslušna žena i domaćica.

takve je stvari dobro razjasniti prije nego oboje

uronimo glavu u ovu vodu iz koje je možda

nikada više nećemo moći izvući.

zato razmisli dvaput želiš li stvarno

uopće uranjati sa mnom.

iz nje je potekao sav svijet i život

i ti,

i na to mislim kad joj kažem hvala,

ali sada želim reći nešto sasvim drugo,

u njoj istovremeno žive

i ribe, i samoubojice,

i žrtve ubojica

kao što subotom možemo vidjeti u tv serijama,

a ponekad i u životu.

usta im budu puna mulja, pijeska i algi,

i u grlu im nađu školjkaše,

ovisno o tome koliko su dugo ronili licem po tlu.

strašne su takve smrti, zgražamo se,

strašne su riblje smrti,

kada nas iz tanjura gledaju

dva bijela oka i blago rastvorena riblja usta,

atavizam ostao od hvatanja zraka

prije nego su škrge potpuno zakazale.

i mi ćemo tako, ti i ja, jednom, duboko u starosti,

ali sada ih u slast jedemo

i kažemo:

kako je dobra ova riba, ili

strašno je masna ova riba.

i prije nego što sasvim uronimo, želim ti reći

šaran je strašno masna riba.

upecan,

mora još danima stajati u kadi punoj slatke vode

da iz njega izađe sav mulj i pijesak,

da bude čist kao dijete pred pričest

prije nego što završi u pećnici.

i još ti želim reći sve te nevažne stvari

o šaranu, i mulju,

i o tome kako se ukućani tih dana ne peru,

već samo obilaze šarana u kadi,

mijenjaju mu vodu i čekaju

da postane sasvim čist iznutra,

samo ulaze u kupatilo da se uvjere

da im ručak nije pobjegao.

sa somom je slična stvar, ali,

za razliku od šarana koji se peca na udicu i plovak,

soma možeš uloviti rukama.

živi u rječnim rupama u plićaku,

dovoljno je samo zagaziti do koljena,

čučnuti kao kad pišaš u more,

gurnuti ruke pod površinu, umiriti se

i čekati.

som ima velike brkove i neobičan je u svojoj ljepoti,

prepoznat ćeš ga po tome

i po napućenim usnama.

eto, to sam htjela da ti kažem

prije nego što zaronimo zajedno.

možda se nećemo moći izvući, pa razmisli dobro

i pogledaj još jednom ovu vodu,

pogledaj dobro –

nećemo moći u nju

dvaput ugaziti.

NAŠE LJETO

svašta bi nam se moglo desiti u ovom tunelu

dugačkom pet kilometara,

u koji smo tako nepromišljeno uletjeli

svatko u svojim mislima,

ti usredotočen na cestu ispred nas,

na kamione s prikolicom,

i tko zna na što još sve ne,

ja razmišljajući o mogućnostima samozapaljenja automobila,

prevrnute cisterne s naftom

ili ventilatora koji se sa stropa tunela

ruši ravno na nas,

užasnuta od pomisli da se nalazimo u samom srcu brda izdignutog

nakon što je komad afrike otplovio od matice

i zabio se u ovaj dio europe,

donoseći nam na dar plodno crveno tlo

i planinski vijenac veći od smrti,

užasnuta od pogleda na tunelska ugibališta

u kojima žive nevidljiva planinska bića

iz kojih zjapi crnina mračnija od vječnog života,

užasnuta od mogućnosti

da će se na semaforu odjednom upaliti crveno

i da će to, dok nas budu obavijali poslusvjetlo i atmosferska izmaglica,

biti posljednji prizor koji ćemo vidjeti.

jurimo u naše ljeto,

i na šta smo samo mislili?

da smo kao ljudi

koji razumiju po kojim principima funkcionira život,

koji uvijek imaju zacrtane putanje kretnaja

i uvijek znaju koliko čega kupiti

kad odlaze u mjesečne nabavke hrane i kućnih potrepština?

koji uvijek znaju datume svojih ljetovanja,

a na plaži čitaju novine uz koje dolazi figurica sveca

ili pozlaćena djetelina s četiri lista?

ili da smo kao oni

čija djeca i kućni ljubimci nikad ne obolijevaju,

a ako im se to ipak desi

uvijek imaju pouzdan izvor rješenja svih problema,

kojima klima-majstor dolazi u dogovorenom terminu,

koji nikad ne moraju improvizirati

suočeni s mogućnošću propasti svakog plana?

i kako se samo usuđuješ ostati smiren,

usredsređen na život, kao da znaš o čemu se tu radi?

pogledaj malo oko sebe,

iz tunelskih rupa izlaze strahovi,

koliko povjerenja pružamo ljudima iza volana,

koliko vjerujemo da svi dobro znaju šta rade?

dovoljan je samo jedan krivi potez na

posljednjem kilometru.

dok polako izlazimo iz tunela

i bojažljivo stavljam dlan na tvoju ruku,

preplavljuje me osjećaj mira

koji zamišljam da ima pahulja snijega

u dodiru s površinom mora.

i ne čujem više ništa

osim tvog disanja,

a u prostoru između tvoje i svoje kože

otkrivam dovoljno svjetlosti

da pronađem put iz svog mraka.

*Lidija Deduš, rođena je 1977. Objavila je dvije zbirke poezije: „Apatridi i ostale čudne ličnosti“ (2018) i „Ništa od najavljivanog kraja svijeta“ (2019), obje u izdanju Trećeg Trga, Beograd.

Živi i piše u Varaždinu.

533 Views
Urednik

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio