7 Days To Rock, Vol. 22 (O nedovršenostima, tačno u minut poslije)

09 februar 2019
Author :  

Ne umijem krenuti dalje ako mi je nešto ostalo nepotpuno. Uvijek u potkrovlju glave nezavršenosti prave haos od nestrpljenja da se dovedu do izlaznih vrata, i svako malo po jedna proviri i iskolači oči, i kreštavim glasom se pobuni protiv svog tretmana. Magistarski ispit, ugovor na neodređeno vrijeme, kuća koju smo davno nacrtali, sve one kućne obaveze koje čekaju na red, ne zna se čiji glas više podiže tenzije u skučenom prostoru mojih nepopijenih kafa.

S muzikom je drugačije, ona će se i nakon što ispišem sve svoje impresije zadržati, biće zahvalna, ljubazna, odužiće se za svu ljubav koju joj poklanjam, i zato joj se, prije ili kasnije, posvetim s malo zakašnjenja. Uostalom, kolega s Mulja mi je baš nekoliko dana unazad rekao ono što sam oduvijek znala: muzika nema rok trajanja. Pa ovo što ću zapisati ispod uvoda neće biti zaostaci iz prošle godine, već samo muzika rođena u 2018. godini, a sve življa u ovoj sada.

Ovo je, samim tim, nešto drugačije izdanje bloga, više posvećeno drugima, jer sam ja svoje odživjela sa svim naslovima koje pominjem, što i nije čudno nakon toliko pauze. Da li ću opet ući u kontinuiranost, to neka bude ostavljeno sticajima okolnosti, ali me pomaklo stepenicu niže s onim nezavršenostima iz potkrovlja moje glave. I zadovoljna sam.

 

1.. Steffan Rundquist – Black Mountain EP

Poslije svih festivala ostane bar nešto što nam utiske sačuva do sljedećeg, a način na koji je Steffan Rundquist, kantautor iz Norveške, svoju avgustovsku posjetu Crnoj Gori i Festivalu uličnih svirača učinio veličanstvenijom, posvetivši našoj zemlji jedan izuzetno prijatan EP, vrijedan je divljenja i zahvalnosti. „Black mountain“ sadrži četiri pjesme, izuzetno melodične i prijatne, originalne, iako pod jakim uticajem Dylana, s možda preforsiranom usnom harmonikom, ali gitara lagano balansira između strofa (ili nekima od nas ne smeta previše 'harmoniciranja'), pa ne ugrožava kompletan utisak, štoviše, simulira onaj jecaj koji je bliži nama koji ovdje živimo, nego njegovoj turističkoj verziji Crne Gore. A jeste turistička, jer je kroz sve četiri pjesme deskripcija pomiješana sa onim što izaziva vizuelno u autoru, pa smo dobili odnos koji je sličan zaljubljivanju, ili isti. Razlika je samo u doživljaju, pa se smjenjuju divljenje, strahopoštovanje, melanholija i razdraganost. Verzija onih koji ovdje preživljavaju svaki dan bi, bez dovođenja u pitanje, bila jednako ljubavna, ali čemernija. Posebno je zanimljiva „This is how I walk“ u kojoj se okreće sopstvenom muzičkom putovanju kroz zemlje u kojima ne razumije ljude, i kako doživljava svoju nomadsku avanturu. Nešto što me je uvijek zanimalo, ali nisam baš bila u prilici da pitam.

2.. Elis Lovrić – Merika

Zastati pred nepretencioznim ljepotama je pitanje oborivosti svega onog što pokušavamo da zadržimo na nogama. Tako pred pjesmom „Merika“ postajem minijatura koja se raduje djetinje, odlaže svoju hrabrost za kasnije, predaje se nježnosti klavira, predaje se neobičnosti i snazi i milini glasa Elis Lovrić, njenom otporu, otimajući dio istog za sebe, da ponesem na ono mjesto gdje ću odmoriti od svega što me umorilo, jer 'ne možemo si pomoć'. A ima, za svaki slučaj, i poenta, već tamo gdje oni koji su sreću tražili nisu je uvijek nužno našli. Nešto je ostalo za nastavak borbe, a nešto je zaspalo u uzdahu, u onom trenutku u kome skrštenih ruku pustimo da svijet prođe malo mimo nas, jer nas u gužvi neće konstatovati. Ako pomislim da je trebalo da budem negdje drugo, a ne ovdje i sada, ovom pjesmom umirim neispunjene želje. Svakako bi sa mnom otišlo dosta muke, znala sam to i prije Elis. Ali niko to nije tako lijepo znao da spusti na sto.

3.. Beatz and Rhymes - Plovimo

Ne može se ignorisati produktivnost podgoričkog dvojca Beatz & Rhymes, posebno zato što se radi o pjesmama gotovo ujednačenog kvaliteta, programski i tematski bogatog opusa, te svaka pojedinačna pjesma može na isti način biti nosilac svega do sada snimljenog. Moj zvučni prostor, koji nikad nije bio ugrožavan vještačkim ponavljajućim zvucima, našao je način da pregrmi elektroniku, a tu zaslugu pripisujem Bracu Subotiću i njegovom hipnotišućem glasu, maniru, njegovoj mačoidnoj mekoći.

Krajem godine se unutar dvojca forsiralo na spotu i novoj pjesmi, i činjenica je da sve što nam ponude ima neku dozu prijatnosti, svedenosti uglavnom u lirskom smislu i meditativne melodičnosti u muzičkom. Učestale promotivne svirke koje su sad već izašle iz matičnog grada približavaju ovu muziku čak i ljudima kojima „zbližavanje“ nije bilo potreba. Radi se o kombinaciji ritmičkog recitovanja, šaputanja i, u ovom slučaju, pjevljivosti sa senzualnim repetitivnim podlogama u čijem je fokusu ovog puta bila izuzetno mistična flauta. Pjesma „Plovimo“ ne donosi u potpunosti novu frekvenciju za ovaj bend, ali svakako je jedna od pjesama koja je mogla ući na listu domaćih singlova, a nije ušla, i pjesma je koja je uspjela da moju napetost uvijek nekako svede, da je izravna sa strepnjom, ili da je ublaži.

4.. LucidFer – Vol. 1

Aleksandar Vrhovec i Bojan Aleksić su izuzetno slušljiva kombinacija, jedan koji pokriva instrumentalni dio, drugi koji dominira svojim vokalom nekom prijatnošću koja nam je poznata, iako je nova. Oivičiti ga žanrovski nije baš najzahvalnije, ali kombinacija plačljivog roka, popa, akustike i svedene agresije, sa sve frazama koje su poprilično prežvakane, ali melodičnije nego inače, je u ovom slučaju ostala u nekom vrtlogu dobre procjene, pa tako ni u jednom trenutku ne dolazi do pretjeranosti, iako će se već nakon prvog slušanja izdvojiti samo nekoliko pjesama, kao što je „Island in the sun“, s preuzetim, ali zaista dražesnim videom. Ovo je jedan od onih albuma koji se mogu slušati beskrajno dugo, bez opterećenja, i bez značajnih promjena raspoloženja, i to je najčešće jedino stanje u koje želim da me muzika dovede.

5.. Korlat – Like Father Like Son

Iako su albumi od petnaest pjesama pomalo previše za ovo naše prebrzo preslušavanje (tu mislim na ljude koji se, poput mene, trude da uhvate više, pa im ovako promiču dobre stvari), na albumu „Like Father Like Son“ ne dolazi do zasićenja, pogotovo zato što se lagano smjenjuju agresivnije ritmičko - gitarske pjesme s onim usporenijeg tempa. Karakteristični dugi uvodi su oslobađajući, opuštajući, imaju neku meditativnu lakoću. Negdje dobijemo instrumental, negdje se čuje modifikovan glas, negdje sve počiva na čisto gitarskom prebiranju, pa je neki koncept više atmosferičnog tipa, nego uglavljivanje u tematske i melodijske kalupe. Podataka o Korlatu ili nema ili ne mogu da nađem, osim da je iz Knina, a budući da niko nije potpisan ispod albuma, pretpostavlja se da se radi o muzičaru koji je cijeli album odradio sam. Zanimljivo i dosta svježe muzičko štivo koje ne bi trebalo propustiti, i jedini razlog zbog kog ga nije bilo na prošlogodišnjim listama je taj što je kasno došao na ovu adresu.

6.. Elisha – Chapters

Ovaj album može slobodno u kategoriju onih na koje se zaboravilo, iako je u vrijeme kad je izašao bio jedino na šta sam se mogla fokusirati. U nekoj različitosti utisaka sa svih strana, koketiranja s elektronikom, zvukovima, manirizmom koji se može jednako pripisati i pop bendovima osamdesetih i savremenim akustičarskim amerikanerima (od amerikana, da ne bude zabune), uz mnoštvo instrumenata od kojih je saksofon besramno upadljiv, i to je jedan od svijetlih momenata, mada i ritam dionice obezbjeđuju prijatnu vožnju kroz ovaj album. Eliša Papić je maštovit i darovit muzičar, i njegovo autorsko polje je neskučivo, i to je sreća imati sve na jednom albumu, kompilaciju njegovih probranih momenata, njegov izuzetno prijatan glas i kombinacije pratećih vokala. Ponekad, samo ponekad, mi se dešavalo da poželim da je gitara malo glasnija, drčnija, nametljivija, a ne diskretna, i možda malo više harmonike. Šteta je bilo ovaj album ostaviti u zapećku godine koja je za nama, pa je ovo samo mali pokušaj iskupljivanja.

U međuvremenu je Elisha izbacio i novi singl, i priprema novi album koji će biti objavljen krajem maja, ako sam dobro shvatila, ali nisam htjela da samoj sebi pokvarim utisak prije nego zaključim ovaj tekst.

7.. Autopark – Traže te

Sami kraj prošle godine opet je donio najbolju poeziju u muzici. I koliko god je uvijek neka gitarska melanholija (sad više nego ikada) mogla da me nosi, i zanese, koliko god se u diskretnom ritmu, koji se češće pohvali time što se suzdržava od agresije, nego što se otima od pjesme za svoju dominaciju, izgubim kao u oblaku sopstvenog postojanja, koliko god osjećam da je Srđan Popov drugačije nijansirao zvuk benda Autopark, istina je da je pod ovim imenom uvijek poezija imala tu distinktivnu funkciju u odnosu na mnoge (ne sve, naravno) druge muzičare koji trenutno stvaraju. I ne znam da li je to uvijek samo Ognjenka Lakićević, ili je cijeli bend, ali ona to donese do mene, popije neku nedosanjajevinu i uspava sopstvenu emociju unutar mene toliko da svaka pjesma u nekom trenutku postane moja. A više od muzike nikad nisam tražila.

BONUS IZDANJE: Turbo acoustic co – Songs: iskraja

Pred zaključivanje teksta, bukvalno u posljednjem trenutku mog samozadovoljstva, naišlo mi je još jedno neobično izdanje iz maja prošle godine, i provela sam sate slušajući neke od pjesama koje nikad ne bih, da nisu spakovane u ovako dobru akustičnu muzičku škatulicu; najprije s dozom zapanjenosti, ironije i diskretnog osmijeha, a zatim, kad se sve to uvuklo nepovratno u tok misli, počelo da hoda rame uz rame s obavezama koje pokušavam da uhvatim za vrat, shvatila sam da zaraza uradi svoje s nekim od tih pjesama, pa me evo, slika i prilika preraslog djeteta rokenrola koje subotu provodi na pola puta između kuhinje i bandcampa pjevušeći Indiru Radić, kao da do juče nije odricala znanje o njenom postojanju.

A zaista je prijatna ova serija nekih 'tuđih' hitova koji su postali na kratko moja omiljena gitarska svirka. Svirka uz koju se na više mjesta može pročitati ime Marko Dalmacija, ime koje mi ništa samo po sebi ne znači, a nije mi se kucalo na vrata Polucije da bih saznala. Adresa je Minhen, a link vam ostavljam ispod.

Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio