Popularna muzika u Jugoslaviji, II deo (Dnevnik muzičkog eklektika – Promišljanje 29B)

01 decembar 2018
Author :   Srđan Strajnić

Sentimentalnoputovanje– povodom 100 godina od nastanka Jugoslavije

U nastavku teksta o popularnoj muzici u Jugoslaviji, čiji ste I DEO već mogli čitati, baviću se pop kulturom u širem smislu, sa akcentom na pop kulturu srednje struje. O periodu koga se sećam, pisaću po sećanju, sa težnjom da prenesem u tekstu svoje ondašnje mišljenje i poimanje stvari – gledaću da što manje koristim „naknadnu pamet“. Svestan sam da nisam spomenuo sve koje je trebalo spomenuti, znam da sam o nekima pisao manje nego što je trebalo a o nekima više, pretpostavljam da ćete ovom tekstu naći mnogo mana, ali molio bih vas da ne sudite prestrogo.

Pop(ularna) muzika u SFRJ (1963-1991)

Šezdesete

Šezdesete su zlatno doba festivala. Princip je svuda bio isti – raspisao bi se konkurs za svaki od festivala, kompozitori su slali svoje kompozicije, stručni žiri je vršio selekciju. Na svim festivalima „tvrdo jezgro“ pevača se sastojalo od istih ljudi, s tim što je nekoliko debitanata obično dolazilo iz grada (regije) u kome se festival održava. Voditeljski par, žena i muškarac (Dunja Lango i Mića Orlović, Gordana Boneti i Oliver Mlakar, Helga Vlahović i Ljubo Jelčić…) je najavljivao pesme po ustaljenoj šemi, na primer ovu sa Opatije ’68: „kompoziciju Jutro će promijeniti sve koju je komponovao Petko Kantadžijev – Mlinac, tekst je napisao Ivica Krajač, aranžman Ozren Depolo, Festivalskim zabavnim orkestrom diriguje Nikica Kalogjera, peva (tu se podiže glas!) Stjepan Džimi Stanić.

Stanić (1929 - ) je, inače, jedan od bardova koji su obeležili muzičku scenu Jugoslavije a aktivan je i danas u 89. godini života. Pevao je vrlo raznovrstan repertoar, od šansona do kantri i vestern obrada (Kauboj Džimi, tako je i dobio nadimak) ali je primarno bio džez pevač, što je ostao do danas. Kad sam već pomenuo šansone, moram pomenuti i Draga Diklića, Zvonka Špišića, Tihomira Tiću Petrovića i Dragana Stojnića (Bila je tako lijepa). Festivali su se šezdesetih godina održavali u skoro svim jugoslovenskim republikama – najviše ih je bilo u Hrvatskoj, najpoznatiji su bili Opatija, Split i Zagreb, pa u Srbiji – Beogradsko proleće, Slovenija je imala Slovensku popevku, Makedonija SkopjeFest, u BiH najveći festivalisu bili: Ilidža, koji se bavio narodnom muzikom i Vaš šlager sezone zabavnom.

Čuveni „republički ključ“ je bio prisutan i na festivalima bar što se tiče zastupljenosti pevača iz svih republika. Što se pobednika tiče, domaćini su imali prednost, ali se često i gostima dodeljivala po neka nagrada, da bi se sačuvala iluzija pravednosti. Kao što se iz datog primera vidi, pesme su pravili kompozitori, tekstopisci i aranžeri koji nisu bili i izvođači. Princip rada američkog Brill Building-a bio je prisutan u glavnim centrima zabavne muzike u Jugoslaviji: Zagrebu, Beogradu, Splitu, Sarajevu… formirali su se timovi za pravljenje pesama koje su činili kompozitor, tekstopisac i aranžer (s tim da su kompozitor i aranžer najčešće bili ista osoba). Ti timovi su bili promenljivog sastava a najpoznatiji članovi bili su Nikica i Stipica Kalogjera, Zdenko Runjić, Vojkan Borisavljević, Aleksandar Korać, Vojislav Simić, Mirko Šouc, Stjepan Mihaljinec, Drago Britvić, Ivica Krajač, Alfons Vučer, Ilija Genić, Alfi Kabiljo, Karlo Metikoš, Kemal Monteno, Esad Arnautalić, Ranko Rihtman, Ozren Depolo, Tomislav Zuppa, Zvonimir Golob, Arsen Dedić, Jovan Adamov, Aleksandar Džambazov, Đorđe Novković, Đelo Jusić, Zafir Hadžimanov, Jože Privšek, Jure Robežnik, Mojmir Sepe… Ova imena su mi se trajno urezala u sećanje – podsetio sam se pregledajući svoju kolekciju singlica iz šezdesetih i sedamdesetih, pročitao sam prezimena i odmah su mi se javljala njihova imena za koja sam mislio da sam ih davno zaboravio. Ne čudi me to, jer smo tih godina pasionirano pratili festivale zabavne muzike, vodili evidencije nastupa, ocenjivali pesme tokom direktnih prenosa.

Pevačice i pevači se tokom godina nisu puno menjali. Dolazili su novi, mlađi, ali je uvek bilo mesta i za stare zvezde. Evo spiska učesnika Beogradskog proleća 1970., desetak godina posle osnivanja: Lola Novaković, Đorđe Marjanović, Dragan Antić, Dušan Prelević, Miki Jevremović, Kićo Slabinac, Boba Stefanović, Anica Zubović, Vera Svoboda. Kad se uporedi sa onim spiskom iz 1961., vidimo da preovlađuju nova imena. Još nešto se da primetiti: kompozitori zabavne muzike vrlo retko su pevali svoje pesme – kantautori su bili prilično retka pojava. Ceo taj festivalski milje iznedrio je samo Arsena Dedića, Kemala Montena i Tomu Bebića (1935-1990). Ovaj poslednji je bio marginalna pojava (u smislu prisutnosti u medijima i popularnosti, nikako po kvalitetu), nastupao je samo na Splitskom festivalu sa svojim lokalno obojenim originalnim pesmama. Predstavljao je pravu subverziju (i svojom pojavom i pesmama) u odnosu na uštogljene festivalske pevače. Poslušajte Tu -tu auto vrag ti pizodnija i Ča smo na ovom svitu za početak, to će vas naterati da istražujete dalje.

Kemal Monteno (1948-2015) se pojavio na festivalu „Vaš šlager sezone“ 1967 godine. Najpoznatija pesma koju je napisao (iako mnogi i ne znaju da ju je on napisao) je „Zemljo moja“ u izvođenju Ismete Dervoz – Krvavac i grupe Ambasadori, koju je znao napamet svaki punoletni Jugosloven koji je služio vojsku – emitovala se u svakoj kasarni širom Jugoslavije pred dizanje zastave. Meni lično su najdraže bile Dušo moja, Nije htjela i Jedne noći u decembru ali taj izbor je stvar ukusa, bilo je u Keminoj pesmarici pesama za svakoga. Po ocu je bio Italijan, po majci Bošnjak (u to vreme bismo rekli Musliman) što je vidljivo i u njegovoj muzici. Njen najpribližniji opis bi bio da je to mešavina kancone i sevdalinke. Od kancone je uzeo formu i melodiju, od sevdalinke samo sevdah (ljubavnu čežnju i strast).

Arsen Dedić (1938-2015) je sasvim posebna pojava. Ako se ja pitam, baš on je najznačajniji kantautor koji je stvarao u Jugoslaviji. Karijeru je počeo u Zagrebu još krajem pedesetih u džez grupi Mario Boljuni, zatim peva u nekoliko vokalnih grupa, da bi se 1964 prvi put okušao kao kantautor sa pesmom Moderato Cantabile. Od tada je redovan na festivalima i više puta je nagrađivan. Njegovi prvi radovi su pod jakim uticajem Đino Paolija i Žaka Brela, čije je pesme i obrađivao. Do svog prvog albuma Čovjek kao ja iz 1969, sasvim je zaokružio svoj stil. Posle nekoliko taktova bilo koje njegove pesme, znali smo da je Dedićeva. Ne zna se šta je bilo lepše i bolje – da li muzika ili tekstovi, kojima je poklanjao veliku pažnju, pa je često sarađivao sa „pravim“ pesnicima, naročito sa Zvonimirom Golobom dok i sam nije izdao knjigu poezije svrstavši se time u „prave“. Taj njegov prvi album koji sam pomenuo bio je kolekcija do tada napisanih pesama koje su uglavnom bile prethodno objavljene. Prvi pravi autorski album koji je zaokružena celina, sa novim pesmama je ipak Arsen 2 iz 1971. To je album koji je najavio zlatno doba SFRJ – zlatne sedamdesete, i na njemu se nalazi nekolicina najlepših Arsenovih pesama. Balada o prolaznosti („Kad lutali smo svijetom k’o raspršeno seme…“), O mladosti („Poklanjala si, al’ si krala, i nevjerna si bila ti…“), Ne plači („Ne plači mala moja, ima dana pred tobom…“), Pored mene („…i tvoje oči zamagljene vide u kapi kiše krhotinu mraza…“) vrhunski su dometi popularne muzike uopšte, ne samo naše.

Ostanimo ipak još malo u šezdesetima. Bile su vrlo popularne obrade stranih hitova, tačnije rečeno prepevi. Uzimala se melodija stranih hitova ali je tekst bio domaći – manje ili više veran originalu. Sećam se Radmile Karaklajić i njene izvrsne verzije pesme La Bamba, i još bolja verzija pesme Anđelina, zumba, zumbabakalar Luisa Prime. Nikola Karović se specijalizovao za grčke (S’agapo) i još više meksikanske pesme (Tužna Meksikanka, Divni Meksiko) baš kao i Slavko Perović (Čaša gorkih suza) a Diego Varagić je bio još raznovrsniji (Krčma na putu za Tenesi, prepev Karla Perkinsa). Skoro da nema nijednog pevača iz šezdesetih koji nije radio obrade stranih hitova. No, nije se tada dogodio procvat samo zabavne muzike. Sve vrste pop muzike su tih godina doživele ekspanziju. Uspostavljanjem dobrih odnosa sa USA, i sa džeza je skinuta etiketa dekadentne muzike trulog kapitalizma, pa je u svim većim centrima osnovan veliki džez orkestar (u maniru Big Banda), a i počeli su da se održavaju džez festivali sa stranim gostima (Džez festival Bled od 1960).

Ni „narodnjaci“ nisu sedeli skrštenih ruku – u prvo vreme su se držali izvođenja izvornih narodnih pesama, ali su postepeno počeli da uvode i novokomponovane. Šezdesete su obeležene sukobom, ne znam da li pravim ili hinjenim, dve dive novokomponovane narodne muzike – Lepe Lukić (1940- ) i Silvane Armenulić (1939-1976). Prva je naginjala izvornoj narodnoj muzici, druga novokomponovanoj. Prva je važila za dobru pevačicu (i jeste bila), druga je osim na glas, polagala i na stas. Prva je izgledala kao da je došla sa posela, druga je, videlo se to, došla iz kafane. Dakle, sve o njima dvema i drugim pevačicama i pevačima moglo se čitati u specijalizovanoj štampi (RadioTV Revija, i TV Novosti u Srbiji, Studio u Hrvatskoj) koja se intenzivno bavila estradom, s tim što se zagrebački Studio nije bavio onim što danas zovemo „cajkama“ što ne znači da ih tamošnje stanovništvo nije slušalo. Preko Silvane stižemo do još jednog autora čije se pesme odavno izvode na svadbama, što znači da ih je narod bezrezervno prihvatio – Tome Zdravkovića (1938-1991). Napisao je Silvanin najveći hit (Šta će mi život bez tebe dragi) ali taj nije bio jedini. Konačni proboj napravio je singlom Sliku tvoju ljubim/Danka, naročito ovom drugom pesmom, posvećenoj Danki Novović, spikerki Radio televizije Beograd, čiji je kompletan autor bio on.

Kafana je prirodno stanište njegovih pesama koje tek u njoj dolaze do pravog izražaja. Umoran sam od života, Prokleta nedelja, Tamburaši svirajte, Da l’ je moguće, Noćas mi srce pati… beskrajan je niz tih kafanskih favorita koje je pevao taj gubitnik za gubitnike. Najveći boem tih godina, kome su mogli parirati jedino pesnik Mika Antić i kolega Bora Spužić – Kvaka, kralj patetike (Tajna, Za sina da nađem majku) upražnjavao je sve poroke koji se mogu zamisliti – ženskaroš, kockar i pijanac često je u 24 sata prelazio put od bogatog čoveka do pukog siromaha bez dinara u džepu. Kako je živeo, i nepunih pedeset i tri čudo da je doživeo. Ipak, ostavio je za sobom pesme koje se pamte – ne jednu, kao što to rade talentovani, ne ni pet kao majstori svog zanata, već preko deset, što ga svrstava među najveće, među legende.

Kad već govorim o Tomi, greh bi bilo ne pomenuti „kralja ciganske muzike“ da ne kažem po današnjem politički korektnom govoru – romske, Nišliju Šabana Bajramovića (1936-2008). Neverovatan talenat je bio Šaban – mogao je pevati telefonski imenik i od toga napraviti remek-delo. Karijeru je počeo šezdesetih, pošto je odslužio kaznu na Golom otoku (nije bilo ništa politički – pobegao iz vojske zbog devojke). Bio je veoma plodan autor, napisao je preko 700 pesama. Najpoznatiji je bio po svom pevanju iz srca i duše. Nije ga džabe magazin Time proglasio jednim od 10 najboljih bluz pevača na svetu. Poslušajte njegove izvedbe pesama Djelem, Djelem i A Šunen Romalen pa će vam sve biti jasno. Iako su u socijalizmu klase trebale biti ukinute, muzika o kojoj pišem svedoči da to baš i nije bilo tako.

Festivalski milje je bio utočište nove socijalističke građanske klase, a novokomponovana narodna muzika lumpenproleterijata – ljudi koji su jednom nogom na selu, a drugom u gradu. Kafane i njihova muzika bile su mesto za gubitnike koji svoju tugu utapaju u piću. Omladina je takođe imala svoju muziku – rokenrol. Uvezen sa zapada, brzo se „primio“ i u socijalističkoj Jugoslaviji. Bez obzira na sistem u kome živi, omladina je uvek i svuda u kontri sa svojim roditeljima, to je valjda neophodan proces tokom perioda odrastanja. Rokenrol je idealan medij koji prati taj proces. Previše je različit da bi se svideo vašim roditeljima, što je neophodno da bi se rušio njihov autoritet i izgradila sopstvena ličnost. Postoji i aspekt rokenrola kao bunta protiv sistema, u ovom slučaju socijalističkog. To šezdesetih nije bilo ideološki artikulisano u nekakvu organizovanu opoziciju sistemu, više je to bio stav. Sviram rokenrol, dakle razlikujem se od radnika, seljaka i poštene inteligencije koji su nosioci vrlina socijalističkog društva. Pomenuo sam već pionira iz pedesetih, Mileta Lojpura, za njim je sledila plejada vokalno instrumentalnih sastava (VIS) kako su tada zvali rokenrol bendove. Prva rokenrol ploča u mojoj kolekciji singlica (koju je kupila moja mama, kao i sve ove iz šezdesetih koje su pomenute) je ploča Crvenih koralja i njihovog lidera Borisa Babarovića Rekla si: volimo se iz 1963.

Nišlija Perica Stojančić je takođe tu sa svojom Sentimental Baby (1965) uz pratnu grupe Elipse. Siluete Zorana Miščevića, Elipse, Zlatni dečaci, Džentlmeni, to su bili beogradski rokenroleri još od ranih šezdesetih. U Hrvatskoj su, uz Crvene koralje, nastupali i Dinamiti iz Osijeka koji su bili matični bend nekoliko članova Korni grupe, zatim Bijele Strijele za koje se smatra da su objavili prvu hrvatski rokenrol ploču – obradu pesme Run Around Sue, Diona. Tu su bili i Delfini iz Splita a mora se spomenuti i Grupa 220 Draga Mlinareca koji je bio jedan od prvih koji je snimio svoje pesme izuzetnog kvaliteta (Osmijeh) . Kad smo već kod Mlinareca, nije naodmet pomenuti i prvog protestnog pevača u SFRJ, Ivicu Percla (1945-2007), koji je počeo kao gitarista Robota, još jedne zagrebačke rokenrol grupe, da bi se tokom solo karijere prebacio na akustičnu gitaru i uglazbljivanje hrvatskih pesnika. Pesma po kojoj je bio najpoznatiji je Stari Pjer (muzika Đorđe Novković).

U Sloveniji Kameleoni iz Kopra su bili prva rokenrol grupa, u BiH Indexi, u čiji su članovi bili sve sam krem sarajevske rok scene: legendarni pevač Davorin Popović Pimpek, gitarista i kompozitor Slobodan Bodo Kovačević, ritam-gitarista Ismet Arnautalić, basista Fadil Redžić koji će kasnije svirati u Bijelom Dugmetu, klavijaturista Kornelije Kovač, kasnije, po prelasku u Beograd, osnivač čuvene Korni grupe, i bubnjar Đorđe Kisić. To je postava iz zlatnog doba Indeksa u drugoj polovini šezdesetih. Nabrojaću samo neke od njihovih najpoznatijih pesama: Jutro će promijeniti sve, Negde na kraju, u zatišju (prva naša rok pesma duža od 10 minuta), Sanjam, Plima, Sve ove godine, Da sam ja netko (Hrvoja Hegedušića), Bacila je sve niz rijeku, Predaj se srce. O značaju Indexa i za sarajevsku ali i za jugoslovensku pop-rok scenu suvišno je govoriti. Samo pogledajte spisak njihovih članova i njihove karijere posle Indeksa pa će vam sve biti jasno.

Nešto kasnije su se pojavili Pro Arte, sa kojima su Indexi blisko sarađivali i Ambasadori. Makedonija je imala Bezimene i Bisere. Jedino se Crna Gora ne može pohvaliti rok bendovima iz šezdesetih. Koliko znam – nije ih bilo, bar ne onih koji su isplivali iz amaterskih voda. Pojavio se u drugoj polovini šezdesetih i prvi magazin koji se bavio rok muzikom, legendarni Džuboks, koji je bio u rangu najboljih magazina tog tipa u svetu i po tehničkoj opremi i po kvalitetu tekstova (osnivač Nikola Karaklajić, Petar Peca Popović, Branko Vukojević, Dragan Kremer, Predrag Popović, Vladan Jovanović, Moma Rajin, Darko Glavan, Dražen Vrdoljak, Milomir Marić (da, onaj sa Happy TV), Branislav Rašić, Goranka Matić, Dinko Tucaković, Ljubo Trifunović, Petar Janjatović, Petar Luković, Saša Rakezić, Slobodan Konjović i mnogi drugi).

Mora se reći da rokenrol šezdesetih u Jugoslaviji nije bio mnogo originalan – pesme koje su bendovi snimali i izvodili uglavnom su bile obrade, odnosno prepevi stranih velikih hitova (čast izuzecima). Tek početkom sedamdesetih pojavljuju se prvi jasniji obrisi onoga što će se kasnije zvati YU Rock (danas se zove Ex-Yu rock).

Sedamdesete

Sedamdesete se komotno mogu proglasiti Periklovim zlatnim dobom bivše nam države. Političke stege su popustile, bilo je para, što zarađenih, što doniranih, što pozajmljenih, pa je životni standard bio viši nego ikad. Bilo je i slobodnog vremena. Posao od šest do dva i posle si slobodan da radiš šta hoćeš. Dokolica pogoduje razvoju kulture. I sistemski se radilo na tome – domovi kulture u svakoj varošici, domovi omladine, domovi sindikata – eto gomile prostorija za probe, eto mesta za nastupe, eto jeftinih ulaznica ako nije bilo skroz besplatno, eto narodne kulture. Interesantno je da su rokeri prvi prihvatili taj koncept. Za razliku od zapadnjačkih izvođača rokenrola koji su predstavljali kontrakulturu – kulturu mladih koja se protivi vladajućem establišmentu i zastupa vrednosti suprotne njihovim, u Jugoslaviji su vlasti skoro od samog početka rokenrol držale pod kontrolom. Kažem „skoro“ jer su početkom šezdesetih, kada su se kod nas pojavili prvi „čupavci“, revnosni partijski aparatčici sa makazama u rukama jurili te, kako su ih zvali, „bitlse“ da ih ošišaju. Uspeli su ti prvi rokenroleri da pobegnu od makaza, ali nisu uspeli da pobegnu od „nepristojnih ponuda“! Te ponude nisu bile otvorene, ali je kompromis napravljen. Evo vama prostorije za probe, evo vam mesta za nastupe, progledaćemo vam kroz prste za šverc instrumenata preko „grane“, progledaćemo vam kroz prste i za stimulativna sredstva (to, na kraju krajeva, povećava kreativnost!) sve to ako se vi držite prostog pravila – sve je dozvoljeno osim „čačkanja“ vlasti.

Još nešto su prvi rokeri koji su prestali da kopiraju američko-engleske uzore uradili: napravili su od rokenrola muziku opšteprihvaćenu u narodu i to tako što su u rok ubacili folk elemente. Prvi su to uradili momci iz YU Grupe – setite se pesme Kosovski božuri. I drugi velikani sedamdesetih su krenuli tim putem. Bijelo dugme, na primer. Bez ikakve sumnje najveća rokenrol grupa Jugoslavije je obilato koristila folklorne motive iz naših krajeva i spajala ih sa originalnim rok formama praveći amalgam koji je bezrezervno prihvaćen u narodu. Postali su enormno popularni – takva popularnost neke rok grupe danas je teško zamisliva. Lako su Dugmići ispunjavali dvorane i stadione širom zemlje, a najveći koncert im je bio onaj u Beogradu, kod Hajdučke česme, na kome sam i ja bio – okupilo se, po procenama, između 70 i sto hiljada ljudi. U to vreme, u svim republikama i autonomnim pokrajnama, u gradovima i selima Jugoslavije slušala se rok muzika.

Yu Grupa, Bijelo dugme, Smak, Riblja čorba, Divlje Jagode, Leb i sol, Zabranjeno pušenje, Azra: sve te, i mnoge druge grupe imale su u svojoj muzici sastojke koje su razumeli svi slojevi stanovništva Jugoslavije, bilo da se radi o muzici ili o tekstovima. To je jedini period u razvoju rokenrola u nas u kome je rokenrol bio dominantna muzika, toliko dominantna da je svaki od pobrojanih bendova bez problema punio domove kulture u svakom selu bivše nam države. Ni pre ni posle, tako nešto se nije događalo. Posebno je to nezamislivo danas, kad je pravi podvig prodati više od sto pedeset karata bilo gde van Beograda i Zagreba. Sećam se nastupa grupe Smak u Domu sindikata u Beogradu, mislim da je bila 1975., kada su nastupili kao predgrupa mađarske grupe Omega. Radomir Mihajlović Točak, jedan od najboljih gitarista Jugoslavije, je tada bio u punoj formi – i danas pamtim izvođenje pesama Ulazak u Harem, njihovog originala, i bluz tradicionalaTobacco Road. Potpuno su zasenili glavne zvezde večeri.

Moram reći nekoliko reči i o grupi Azra i njenom lideru Branimiru Džonija Štuliću. Ta grupa je, danas to jasno vidim, bila spona između „dinosaurusa“ sedamdesetih i novog talasa koji se pojavio 79/80. Prvi album Azre izašao je 1980, i bio je pravi rok album, gde su reči pesama podjednako bitne koliko i muzika. Smatram ga, onako sirovog i ogoljenog, najboljim albumom rok muzike objavljenom u Jugoslaviji. Mnogi kukaju na produkciju Draga Mlinareca, ali ja se s tim uopšte ne bih složio. Produkcija je sasvim primerena muzici koja je snimljena i potpuno prenosi na ploču energiju koju su u tim prvim danima emitovali Štulić, Hrnjak i Lajner. O tekstovima je dovoljno reći da ih je napisao Džoni, pa ćete znati da su provokativni ali i filozofski u svojoj biti. Nije Džoni nikad negovao novotalasni minimalizam, ali ga je s njim povezivala ta nova energija koja je prosto vrcala. Sećam se nastupa u SKC-u negde u vreme albuma Ravno do dna kada za više od tri sata svirke nije prozborio ni reč, niti je napravio i najmanju pauzu između pesama. I onda je, posle tog albuma, naslutivši valjda šta čeka državu koju je doživljavao kao svoju i, zašto ne reći, voleo, jednostavno puk’o. Malo pre te države!

Zabavna muzika je, potisnuta rokom, gurnuta na margine, ako izuzmemo fenomen Zdravka Čolića (1951 - ) . Popularnost tog čoveka među pripadnicama ženskog pola danas je teško zamisliva.Počeo je na festivalima ali ih je vrlo brzo prerastao. Prvi je „zabavnjak“ koji je primenjivao način rada i marketing zapadnih pop zvezda. Lep i zgodan, izvanredan pevač, lepo i upadljivo obučen (da bude uočljiv i iz poslednjeg reda nekog stadiona), uz pratnju plesne grupe Lokice, gde god da se pojavi priređivao je šou za pamćenje. Za njega su pesme pisali svi najbolji autori jugoslovenskog popa i roka: Arsen Dedić, Bora Đorđević, Kornelije Kovač, Kemal Monteno, Goran Bregović, Đorđe Balašević… Vrhunski kvalitet i popularnost držao je punih 10 godina, od 1975. do 1985., od albuma „Ti i ja“ do „Ti si mi u krvi“ a to je sasvim dovoljno da se postane legenda i da više ne mora ništa genijalno da se snimi. Verujem da ima onih koji vole njegovu etno fazu, ali te pesme nisu one koje su ga učinile besmrtnim.

Sedamdesetih se afirmisao Omladinski festival u Subotici na kome su još od početka šezdesetih nastupali mnogi kompozitori i izvođači kojim je to bio prvi korak u karijeri. Sedamdesetih se preko festivala afirmisala akustičarska scena sa imenima kao što su Lutajuća srca (pesma Još Malo), Tomaž Domicelj, Srđan Marjanović, Vlada i Bajka i, najbolja od svih njih, Jadranka Stojaković (1950-2016). Može se slobodno reći da je to najbolja autorka koju je Jugoslavija dala. Njene su pesme nezaboravne: Što te nema, Sve smo mogli mi, Čekala sam čekala, Ima neka tajna veza…

Kad smo već kod akustičara, pomenimo S vremena na vreme (Živela je na sunčanoj strani ulice) i Suncokret (Prvi sneg). Još jedna zanimljivost – na festivalu u Subotici 1978. je Rani Mraz prvi put, na nagovor Anđelka Maletića – Čupka urednika Radio Novog Sada, izveo pesmu Računajte na nas (ovo mi je sam Čupko ispričao). 1979. se festival pretvara takmičenje mladih rok grupa – na njemu nastupaju Pekinška patka, Šarlo Akrobata, Idoli, Stidljiva ljubičica, Lačni Franz, KUD Idijoti, Mizar, Kerber, Del Arno Band, Majke, Deca Loših Muzičara…To je samo mali deo učesnika. Nema direktne veze ali treba pomenuti i nagradu Sedam sekretara SKOJa za stvaralaštvo mladih. Od rokera su je dobili Marko Brecelj, Leb i Sol, LačniFranz, Pankrti, Luna i Ekatarina Velika. Moram reći, dobar izbor.

„Narodnjaci“ se nisu tako lako predali iako su porezom na šund koji je tih godina uveden prilično uzdrmani. Ne znam da li je jedna od najlepših novokomponovanih pesma, pesma Obrena Pjevovića na tekst Dobrice Erića Voleo sam devojku iz grada koju je otpevao Miroslav Ilić bila proglašena za šund, ali znam da su šundom bile proglašene neke pesme Šabana Šaulića, Tome Zdravkovića, Silvane Armenulić i drugih (danas legendi), koje su i dalje bile neprikosnovene u svojim nišama – u kafanama, na svadbama i na ispraćajima u vojsku, ali su sa televizije (tada su postojala samo dva državna kanala) bili istrebljeni, a na radiju su se mogli čuti uglavnom na lokalnim radio stanicama (Pozdravi i želje slušalaca). Iako medijski skoro potpuno nevidljivi, narodnjaci su ipak preživeli jer su se prilagodili novonastalim okolnostima. Inkorporirali su u sebe prvo elemente rokenrola (vidi kasnije pod Južni vetar) a devedesetih i rapa i hip-hopa. Današnja srpska pop muzika je mešavina svih tih uticaja.

Osamdesete

Na televiziji ni početkom osamdesetih nije bilo „narodnjaka“ ali je bilo zanimljivih kulturnih sadržaja. Boris Miljković i Slobodan Dimitrijević znani kao Boris i Tucko napravili su muzički serijal Rokenroler (1980), i emisije Niko kao ja (1981) i Ruski umetnički eksperiment (1982) koje su se odlikovale novotalasnom estetikom. Kao bomba je odjeknulo šou Olivera Mandića Beograd noću (1981) režisera Stanka Crnobrnje u kome se Mandić pojavljuje našminkan, obuven u ženske cipele sa visokom potpeticom i obučen u žensku odeću. Taj transvestitski Oliverov imidž osmislio je konceptualni umetnik Kosta Bunuševac. Sećam se burnih reakcija posle emisije – neverica, gnev, gađenje, ali, sa druge strane, čestitke na hrabrosti, pohvale za originalnost. Na kraju je emisija dobila značajnu evropsku nagradu Zlatna ruža Montrea za TV stvaralaštvo.

Oliver Mandić je oduvek bio kontroverzna ličnost – izuzetan autor koji je zbog svog perfekcionizma (zahtevao je vrhunsku opremu i maksimum kvaliteta od svih učesnika) imao vrlo malo živih nastupa ali je skoro svaka njegova pesma bila veliki hit. Ljuljaj me nežno, Osloni se na mene, Samo nebo zna, Smejem se a plakao bih, Bobane, Dođe mi da vrisnem tvoje ime, Odlazim, a volim te – to bi bio moj izbor njegovih najdražih pesama. Svako od vas, verujem, ima svoj izbor. Od 1985. nije izdao album sa novim pesmama ali je ipak bio aktivan na muzičkoj sceni pišući pesme za zvezde turbo folka. Kompromitovao se kod dela javnosti tokom devedesetih ulaskom u Arkanovu Srpsku dobrovoljačku gardu. Još jedna biografija koja budi staru dilemu – može li se delo vrednovati nezavisno od biografije umetnika koji ga je stvorio?

Elem, krajem sedamdesetih, dinosaurusi jugoslovenskog roka su toliko porasli da su počeli da guše sami sebe. Dok su se dinosaurusi angloameričkog roka davili u pseudoklasicizmu, jugoslovenskim dinosaurusima je zastao u grlu krupan zalogaj etno-folka. Malo po malo, gubili su urbanu mladu generaciju kojoj je bila potrebna muzika koju će osećati kao svoju. I pojavila se takva muzika. Novi talas. Ili Novi val, ako tako više volite. Ta nova muzika je bila sve što nije ona stara – bila je jednostavna, repetitivna, sa skandirajućim pevanjem, hermetičkih i nepatetičnih tekstova, urbana. Novotalasne grupe nikada nisu dostigle ni približnu popularnost grupa iz sedamdesetih ali jesu njihovu slavu. Sećam se koncerta Idola u bašti SKC-a: polu popunjen prostor koji prima recimo 1000 ljudi na promociji albuma „Odbrana i poslednji dani“ koji se danas smatra najboljim rok albumom snimljenim u Jugoslaviji.

Toliko su Čorba ili Dugme lagano imali u Leskovcu ili Tuzli, na primer a u Beogradu su punili hale i stadione. Novi talas, kad se uzmu u obzir brojke, danas izgleda neuporedivo veći nego što je izgledao u vreme kad se događao. Druga je stvar kad su umetnički dometi u pitanju - i onda smo znali da se nešto vrlo bitno događa. Dušan Kojić – Koja, Milan Mladenović, Srđan Gojković – Gile su, uz pomenute Idole bili kreativni lideri te nove beogradske scene, dok su u Zagrebu u prvom planu bili Jura Stublić (Film), JasenkoHoura (Prljavo kazalište) i Darko Rundek (Haustor). Ne pominjem ovde Džonija Štulića (Azra), čija prva tri albuma spadaju u sam vrh domaćeg roka, jer on po svojoj muzici više pripada prethodnoj generaciji rokera nego što pripada novom talasu, kao što sam već rekao. U Ljubljani, koja je bila pionir panka u SFRJ, dominirali su Pankrti Pere Lovšina, u Rijeci je nastala prva pank grupa u Jugoslaviji, grupa Paraf, u Novom Sadu su Pekinška patka, Obojeni program, Boye, Luna, Laboratorija zvuka. Većina njih, osim pokojnih Mladenovića, Vlade Divljana (iz Idola) i Mladena Vraneševića (Laboratorija), su i dalje aktivni s tim što su im pozicije prilično različite. Jasenko Houra je postao nacionalna ikona a njegovo Prljavo kazalište stadionski bend, Gile i Orgazam su nešto poput domaćih Stonesa, Stublić nastupa i danas ali odavno nije objavio novi materijal, Koja, Kebra iz Obojenog programa i Rundek su i danas produktivni i najrelevantniji od nabrojanih. Koja i Kebra su ostali dosledni alternativci dok je Rundek znatno proširio krug slušalaca u odnosu na osamdesete.

Početak novog talasa početkom osamdesetih poklapao se sa smrću Josipa Broza Tita, 04.05.1980. – Paket aranžman je izašao 1981., godinu dana posle. U muzici novog talasa osećala se ta tenzija koja je bila prisutna u društvu sa pitanjem koje je lebdelo na svačijim usnama: kako posle Tita? Voleli ga, ne voleli, ljudi su se pitali šta će se sa tom zemljom i sa ljudima u njoj dogoditi u budućnosti. Malo ko je mogao da pretpostavi tragediju koja će zadesiti Jugoslaviju. Jasno se sećam tog perioda. Posle nedelja i nedelja žalosti zavladala je neka neobjašnjiva euforija – klubovi prepuni mladih, žurke bez kraja iz dana u dan, muzika isključivo domaća – A šta da radim/Balkan od Azre, Djevojke u ljetnjim haljinama – Haustor, Zamisli život u ritmu muzike za ples – Film, Mi plešemo – Prljavo kazalište, Niko kao ja – Šarko Akrobata, Retko te viđam s devojkama - Idoli, Zlatni papagaj – Električni orgazam… Ta neobjašnjiva euforija, koja kao da je slutila crne dane i godine koje dolaze, trajala je nekoliko godina i bila prećutno (i materijalno) podržavana od vlasti.

Omladinska štampa je tih godina doživela svoj vrhunac i kvalitativni, i po tiražu (zagrebački Polet, ljubljanska Mladina, beogradski Student i Omladinske). Sve je vrcalo od kreativnosti, ideja, dobrog raspoloženja, međurepubličke kulturne saradnje. Uklapalo se to u tadašnju strategiju Saveza komunista Jugoslavije sabranu u sloganu „I posle Tita Tito“ jer je afirmisalo bratstvo i jedinstvo (turneje sa vozom/vlakom kao prevoznim sredstvom Zagreb Beogradu i Beograd Zagrebu). Prijateljski odnosi između bendova iz Beograda i Zagreba, kao i popularnost beogradskih u Zagrebu i zagrebačkih u Beogradu budili su,ispostaviće se, naivnu nadu da možda može da se izbegne ono što su protivnici jugoslovenske ideje zloslutili – krvavi raspad Jugoslavije. Međutim, tada sveprisutni heroin, jeftin i lako dostupan, nije imao milosti – beogradska scena je za nekoliko godina desetkovana do te mere da je praktično nestala. Vreme je takođe obavilo svoj deo posla u rastakanju te scene – odraslo se, krenulo se sigurnijim stazama mejnstrima (bar u nekim slučajevima), otišlo se iz zemlje koja se, bilo je sve očiglednije svakome ko sluša vesti, neminovno raspada.

Kantautorska scena osamdesetih izbacila je na površinu dva autora koji se moraju pomenuti. Obojica su stvarala i tokom sedamdesetih ali su svoju punu afirmaciju doživeli osamdesetih. Prvi je Andrej Šifrer(1952 - ) iz Slovenije koji je svojim albumom Od šanka do šanka (1979) prevazišao jezičku barijeru koja je slovenačke muzičare hendikepirala da postignu širu popularnost. Drugi je potpuno sam, naoružan samo svojom akustičnom gitarom postavio Crnu Goru na muzičku mapu Jugoslavije. Nije teško pogoditi da se radi o Miladinu Šobiću (1956 - ), kantautoru iz Nikšića. Izdao je samo dva albuma (Ožiljak 1981 i Umjesto gluposti 1982) ali je i to bilo dovoljno da ostavi neizbrisiv trag. Šteta je što je iz porodičnih razloga rano prestao da se bavi muzikom.

Pojavio se tih osamdesetih godina još jedan veliki autor koga slobodno možemo nazvati poslednjim Jugoslovenom. Pogađate, to je Đorđe Balašević (1953- ). Poslednji koji je bezrezervno prihvaćen u svim jugoslovenskim republikama – od Vardara pa do Triglava,da iskoristim tekst pesmeJugoslavijo Danila Živkovića i Milutina Popovića Zahara iz 1978, koja je bila veliki hit te godine i jedan od poslednjih pokušaja afirmacije jugoslovenstva. Balašević je iz Novog Sada, iz mešovite pravoslavno-katoličke porodice, pa nije čudo što nije imao ni verske ni nacionalne predrasude. Muziku koju stvara je teško žanrovski svrstati – nije to ni pop, ni rok, ni šansona, ni bluz, ni romansa, ni starogradska pesma a ipak i jeste sve to zajedno. On je, može se reći, jedinstvena pojava na ovim, prostorima – kantautori koji su stvarali u Jugoslaviji baratali su poetskim slikama, Đorđe je pričao priče.

U Americi storytelleri su uobičajena pojava dok ih kod nas skoro uopšte nema, možda samo njegov kolega iz Ranog mraza, Bora Đorđević može po tom pitanju donekle da mu parira. A Balašević baš zna da ispriča priču – svima razumljivu, toplu, ljudsku, lokalnu a univerzalnu. Iako piše vojvođanskim dijalektom o vojvođanskim temama, naravima i običajima, razumljiv je žiteljima cele Jugoslavije. Od početka karijere pratila ga je politička kontroverza. Pesma „Računajte na nas“ objavljena 1978. bila je nezvanična himna omladine u Titovoj Jugoslaviji, i danas je na ceni kod jugonostalgičara i titoista. Devedesetih je zbog nje oštro napadan od nacionalista koji su smetnuli s uma da je njihova glavna uzdanica, Bora Đorđević, takođe pevao na tom snimku. Devedesetih Balašević postaje otvoreni protivnik režima Slobodana Miloševića ne samo verbalno već i kroz pesme. Legendarna je ona pesma koja zvanično nikad nije objavljena ali su je svi u Srbiji znali – Sloboda-Ne!. Bilo je toga još, uostalom, ceo jedan album je posvećen kritici Miloševićevog režima – Jedan od onih života iz 1993. Vlasti su kritiku tekuće politike nekako i podnosile, ali predivnu antiratnu pesmu Čovek sa mesecom u očima posvećenu Vukovaru, nikako nisu mogle. To mu je definitivno urezalo na čelo etiketu izdajnika srpstva koju i danas (s ponosom) nosi. S druge strane, zauzimanje jasnog antiratnog i antinacionalističkog stava mu je omogućilo da odmah pošto su završeni ratovi na jugoslovenskom prostoru nastupa u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini.

Nije on jedini pop muzičar koji se politički deklarisao. Prvi koji je u SFRJ „zglajzao“ zbog politike bio je Vice Vukov koji se deklarisao kao pristalica maspoka u Hrvatskoj 1971. i posle toga nestao sa scene sve do formiranja Hrvatske države 1991. Slovenački Buldožer je morao da promeni omot prvog izdanja albuma Pljuni istini u oči (1975) zbog neadekvatne upotrebe Titove slike. Buldožeru to nije bila jedina provokacija, provokacija im je bila stil. Nije ni čudo ako se ima u vidu da im je muzički uzor bio Frenk Zapa. Krajem sedamdesetih i Goran Bregović je imao određenih političkih problema (ono kad je morao da promeni tekst "Hrist je bio kopile i jad…"), početkom osamdesetih problem je bio beli anđeo na omotu albuma Idola Odbrana i poslednji dani, stihovi Bore Đorđevića ("…za ideale ginu budale…kreteni dižu bune i ginu…"), izjava Zabranjenog pušenja (Crk’o Maršal). Provokativni koncept slovenačke grupe Laibach kojim su se poigravali sa totalitarističkim ideologijama tako što su koketirali sa nacističkim simbolima nije bio dobro shvaćen i prihvaćen od tadašnjih vlasti, kao ni emitovanje pornografskih slika paralelno sa Titovim tokom njihovih koncerata. Kao važnu političku manifestaciju treba pomenuti i ad hoc antiratni projekat s početka devedesetih (1992) Rimtu- ti-tuki čiji su nosioci bili Cane iz Partibrejkersa, Gile iz Orgazma i Milan Mladenović iz EKV. Bojkotovanje mobilizacije koje su oni pokrenuli je dalo vrlo dobre rezultate.

Ne može se preskočiti još jedan fenomen pop muzike – Pesma Evrovizije. Jugoslavija je bila jedina socijalistička zemlja koja je u tom takmičenju učestvovala još od 1961 godine. Sve republike osim Makedonije imale su svoje predstavnike na tom takmičenju. Hrvatska 11+1, Srbija 6+1, Bih 4, Slovenija 4, Crna Gora 1. Ono plus jedan pored imena Hrvatske i Srbije odnosi se na zajednički nastup Izolde Barudžije (Srbija) i Vlada Kalembera (Hrvatska) iz 1984. Pobedu je ostvarila jedino grupa Riva 1989 godine (i Marija Šerifović 2007. kao predstavnica Srbije). Izbori pesme koja će nas predstavljati na Pesmi Evrovizije oduvek su bili dobar indikator stanja u zemlji, tačnije međunacionalnih odnosa. Mirnih godina i izbor je proticao mirno, pesme su se birale po muzičkim kriterijumima, ali, kad god su tenzije rasle, dolazilo je do preglasavanja, navijanja za svoje predstavnike, štelovanja glasanja. Vidi se po broju učešća da je u Jugoslaviji dominirala zagrebačka škola pop muzike koja se bazirala najviše na italijanskoj kanconi, dok je na beogradsku školu više uticao vokalni džez a osamdesetih i funk.

Ni narodnjaci nisu mirovali. Lepa Brena i Vesna Zmijanac su obarale rekorde u tiražima nosača zvuka ali pojavila im se konkurencija. Sredinom osamdesetih pojavila se produkcijska kuća Južni vetar Miodraga M. Ilića poznatijeg kao Mile Bas. Za njega je snimala velika petorka: Dragana Mirković, Sinan Sakić, Mile Kitić, Šemsa Suljaković i Kemal Malovčić. Moderna muzička matrica sa rok gitarom, sintisajzerima ali i narodnjačkom harmonikom privukla je mlađu publiku ali je vokal svih ovih pevača nepogrešivo kafansko-narodnjački. Od Južnog vetra su zvuk ukrali svi današnji orkestri koji sviraju svadbe. Karika koja nedostaje između novokomponovanih narodnjaka sedamdesetih i Pink produkcije devedesetih da bi sve to završilo aktuelnom hip hop/trap scenom IDJ Music produkcijske kuće.

KRAJ II DELA

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio