Dušan Strajnić (Dukat Stray): Naslućujem nagoveštaj optimizma u melanholiji

01 mart 2018
Author :  
Foto: TO Kotor Official

Ovaj vikend će biti posvećen ljubiteljima amerikane, ljubiteljima gitarskog zvuka i onima koji uživaju u razarajuće emotivnim pjesmama Ane Ćurčin i Dukata iz benda Stray Dogg. Nakon duže pauze su odlučili da ukrste gitare, tri večeri za redom, i to baš kod nas u Crnoj Gori.

Tim povodom sam razgovarala s Dušanom Strajnićem, vokalom Stray Dogga i pretpostavljenim lirskim subjektom većine naslova istog benda, o novim pjesmama, o starim pjesmama, o stvaranju, o očekivanjima i o saradnji s Anom Ćurčin. Odmah na početku da naglasim da će dvojac Ćurčin - Strajnić nastupati dvije večeri (petak i subota) u podgoričkom Street baru, a u nedjelju će ih ugostiti nikšićki Floyd. Sve svirke počinju u 21.00h.

Posljednji put smo razgovarali kad si imao osamnaest pjesama na redovnom repertoaru i kad si prvi put nastupao u Crnoj Gori. Od tada se broj pjesama uvećao za jedan cijeli album i neke nove pjesme koje si najavio za onaj koji s nestrpljenjem očekujemo. Što je značajnije s ove tačke gledišta je to da si se u Crnoj Gori već svirački odomaćio, učestvovao si na značajnim festivalima, u većim salama, vezano i po dvije večeri, publika (i to publika koja još uvijek slušalački sazrijeva) se omasovila i realno, jedan ste od rijetkih bendova koji stvara izvan punka i mejnstrim roka, a da ima bukvalno sopstvenu publiku. Kako tebi s pozornice sve to izgleda, i šta ti na našem terenu posebno prija, pa te redovno imamo u gostima?

Veoma često sam u Crnoj Gori, kako poslovno tako i privatno, pretprošle godine sam skoro četiri meseca bio na relaciji Budva-Kotor preko leta, imam jako dobre prijatelje tu, i osećam se domaće.
Svaki put kad dođem iznova upoznajem nove ljude, pa se onda često i vraćam, i tako u krug. Posle Beograda, najveći koncerti su nam bili u Zagrebu i Podgorici, a nastupali smo kao što rekoste i na nekoliko super festivala po Crnoj Gori; definitivno imamo nasu publiku i vole nas ljudi tu.

Uz vaše ime se nalaze razne žanrovske odrednice, zavisno od toga ko vas sluša na koji način. Smještanje muzike u takve okvire je ponekad i zamorna navika, ali u vašem slučaju otkriva širinu publike koja vas svojata: oni koji slušaju pop, koji slušaju rok, soul, bluz. Da li postoji bilo koji nivo na kom se ograničavaš u stvaralačkom smislu ili se radi procesu u kome nikad nisi siguran gdje ćeš završiti? I koliko bend ima uticaja na finalnu verziju svake pojedinačne pjesme, jer čini se da ste na posljednjem albumu „srođeniji“ nego ikada ranije?

Pesme pišem dosta retko, tek nekoliko godišnje, jer čekam da to izađe iz mene kad imam jaku potrebu, i onda to što izlazi je nekako instinktivno, talasno (i telesno!), bez mnogo korišćenja razuma, ili razmišljanja. Samim tim dok stvaram pesme najmanje razmišljam o žanru, i kako će to zvučati, već je žanr određen tim mojim osećanjima i eventualnim umećem/neumećem sviranja.
Kasnije kad sviram sa bendom te pesme, otprilike nanjušimo kakva bi pesma mogla da bude, u kojim pravcima bi mogla da ide, i onda u okviru koji imamo uopšte kao bend - pravimo pesmu.

Ono sto je meni bitno je da se to ipak kreće, najbolje je ka napred, negde gde nismo bili do tad kao bend, ali ponekad se dešava i unazad da idemo, što je i dalje, ja mislim, bolje nego da stojimo u mestu i pravimo istu muziku, što je opasnost koja uvek vreba. Iako, postoje muzičari koji upravo to rade, skoro celu karijeru prave jednu dugačku pesmu, i uspeva im da u tome budu baš dobri, tako da čak je i to izgleda samo pitanje kvaliteta.

Kad sam već pomenula žanrove, a u svijetlu povoda za ovaj razgovor, tri svirke u Crnoj Gori sa Anom Ćurčin, jesu li već počele pripreme za novo izdanje mini festivala Americana Night i koliko su ti festivali uticali na širenje dobre strane americane na našim prostorima?

Nadamo se da će se Americana Night desiti i ove godine, ali još uvek čekamo neke potvrde. Svakako je uticao na to da se ta ‘Americana’ scena afirmiše kod nas i u regionu, i postavio na mapu bendove koji pevaju na engleskom kod nas.

Na samom početku vaših karijera (a to već sad jesu zaista impresivne karijere) zvučali ste mnogo sličnije, no sada se vaš zvuk dijelom usmjerio na različite strane. Ana i dalje ide linijom folk-rocka, samo nekako samouvjerenije i suptilnije u isto vrijeme, bez potrebe da se brani od prvih utisaka, a ti si postao majstor improvizacije i uklizavanja u akustične širine koja će do kraja prve pjesme da učini da bilo koji prostor postane soba u kojoj stvaraš, soba u kojoj će bar iz jednog ćoška svirati Jeff Buckley. Metaforički, naravno. Kako se sada uklapate i na kojim muzičkim tačkama postajete cjelina, da li više u starim pjesmama, novim pjesmama, ili pjesmama koje pozajmite, pa ih učinite svojim?

Ana i ja smo na toj prvoj „Americana Night” večeri se upoznali, shvatili da sviramo često iste obrade na svojim koncertima, i rešili da pokušamo da napravimo taj neki duet, koji će nam zapravo dati neku slobodu, pa i širinu u svirci. Ja sam tada, kroz naš duo, prvi put svirao električnu gitaru kao solo gitaru, dok je ona držala ritam, i to je dosta uticalo na to da sada u svom bendu, pored svog osnovnog zadatka, a to je ritam gitara, ipak sve češće, uporedo sa Markom, počinjem i da soliram, što ako ništa, je bar meni super zabavno, i oslobađa me u toku samog nastupa. Jedno vreme smo dosta svirali kao duo, međutim, kada smo izdali nove albume, prestali smo zbog obaveza sa našim bendovima, i evo, ovo nam je prva svirka posle dosta vremena, pa ćemo videti kako će zvučati. Mogla bi ta svežina da donese nešto novo.

Svedeni stihovi, bogata instrumentalna unutrašnjost pjesama, ležernost i samopouzdanje u izvođenju, u konačnici i optimizam, ako optimizmom možemo smatrati svako odvajanje od prošlog i uzimanje zdravo za gotovo da budućnosti ima i da pod nekim okolnostima može biti prihvatljiva na toliko načina – to su samo neke od upečatljivih konstanti koje smo dobili od prošlog albuma. Malo sam čula od novog, čini se da nisi u autorskom smislu izašao iz te dobre zone, možda sam dobila lirski bogatije prve verzije. Šta zadržavate, a šta mijenjate na sljedećem albumu? Kakvi impulsi iz spoljnog svijeta su bili podloga za nove pjesme?

Pokušavam da napravim nekoliko novih stvari sa ovim albumom, želim možda i da se vratim koji korak unazad. Želim da izađem malo iz tog rokenrola kom smo konačno prišli sa prošlim albumom, što je bila neophodnost u tom trenutku, no sada želim da priđem malo bliže atmosferama koje pravim kod kuće dok sviram, ali sa druge strane isto da pristupim tome možda malo i autoironično, jer mi se čini da polako počinjem da shvatam da ništa nije zapravo toliko teško, koliko god se to meni, na prvi nalet emocija, činilo. I onda, iako te moje skice i dalje imaju sličan prizvuk blage patetike, pokušavam da kroz ostatak zvuka, kroz bend i produkciju, to ublažim, i razveselim, koliko je to moguće u okvirima opet tih mojih skica. Videćemo da li ću uspeti u tome, ali da, kao da naslućujem neki nagoveštaj optimizma u svoj toj melanholiji.

Da pomenemo i akciju koju ste organizovali da prikupite sredstva za svoj četvrti album. Divna prilika da ljudi koji vas vole budu, kako to kaže vaš glavni promoter, Davendra Banhart, dio tog albuma, oni koji će pomoći zarad nečeg dobrog, a dobiće još više zauzvrat. Kako je prikupljanje sredstava išlo za prethodne albume, kako ste odlučili da se obratite publici za pomoć i hoće li to ubrzati snimanje?

Ja sam to hteo da uradim još za naš drugi album, jer je napolju to već postala neka uobičajena praksa, međutim tada to nije bilo lako izvodljivo, jer kod nas još preko intereneta nisu mogle da se vrše uplate. Sada je to postalo moguće, i eto prilike da pokušamo da deo sredstava skupimo ‘crowdfundingom’. Svodi se na to da ljudi koji žele da kupe naš album, mogu to da urade unapred, a mi time da lakše i brže skupimo sredstva za što bolju produkciju. Rastu očekivanja od nas u svakom smislu, pa tako i produkcionom, pa onda mi to pokušavamo da ispunimo, a to nije lako uopšte.

Za kraj najvažnije pitanje: da li je pjesma „I'm on fire“ još uvijek na repertoaru kad nastupaš s Anom Ćurčin?

Nije već neko vreme, ali možda se to promeni.

469 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio