Aileen Wuornos rekonstruira probijanje zvučnog zida pucnjevima

  

Svijet će se ispod ukradenog automobila skupiti u jednu istinu,

a onda ću ohrabriti metak koji sam ti pljunula u pluća

Godinama, tijela su samo tonula u cestu

Iskrenost je asfaltirana, ali ja znam gdje može probiti trava

  

Sad kad je novi obrok izrastao iz mog bedra i pažljivo je serviran,

dijete koje ne zna da sam mu majka reći će da nije gladno

Ono gricka udove nježnog surogata

Ako je pečenje preslano, djedova jetra vrištat će imperative

u moje stisnute oči i skinuti me do saharozne dječje kože

Onda batine

Onda večera

  

Brat kaže da dolaze iskusni pauci

koji dlakavim nogama čiste mrak ispod kreveta

Samo moram reći da nemam sjećanje,

da nemam ime, da nemam brata

Onda umrem

Onda doručak

  

Dva metka, šest, devet njih

Ako se omlet jutarnje svjetlosti ohladi,

dijete koje je jelo iz mene počet će težiti k beskonačnosti,

onda se pokratiti s deset i opet otići

  

U asfalt je utaknuta prijetnja kao tratinčica iza uha

Ako me dotakneš,

probudit ćeš pištolj

koji spava ispod jezika

 

Duša Jyoti Singh pije kavu kraj mene i upozorava

me na promatrača iz kojeg može izrasti šipka

  

I zabiti se, kao u mene

Zapravo se probijala

udarana organima, nezaustavljiva

Bilo je nadrealno preživjeti,

gledati u kovanicu sunca,

a osjećati isparavanje svijesti

Ti imaš kćer, imaš program za pohranu sebe

na neobrijanom licu sadašnjosti,

neobrijanom kažem jer sam osjetila dlačice

dok sam pripitomljavala nasrtaj smrti

  

Ja imam pjesmu za tebe:

  

Iz upeklog kapitalizma iskaču sverezive muške čeljusti

i već su ekosustav ti brižni očevi,

muževi, djedovi, braća,

prijatelji, susjedi, učitelji

Ispod dobroćudne množine nazire se opasnost

brža od zvuka

Izrežu i prerežu

te čeljusti žilavu žensku prirodu

mameći refleksivnom pristojnošću

  

Suton, naoružan bukom

Ja, opremljena slanim zanosom iz filma,

u autobus sjedam naivna kao dnevno svjetlo

Situacija je brzo bolnija od gušenja

Nataknu mi povjerenje na farove i polako

čupaju stanište iz tijela

  

Kraj ceste me ostave golu

da na mene nalegne ponoć

i ponovno me oplodi

mokrim jutrom,

sjemenkom nemoći

u svakoj masnici

 

Kvantna Pepeljuga

  

Jajnici orbitiraju zbog mramora,

smrznuta šutnja uspinje se bosonogoj u toplinu

Bez gaćica razumije

da svaku ženu napusti koža,

dok pere muževa leđa

ili u nju penetrira četverokaratna kruna

Ptice iz srca polijeću na autopilotu

i po tko zna koji put

promišlja sestre

kao neprežaljenu toplinu

sigurna da joj nedostaju

kao što svakom nedostaje

batina koja je ipak bila predvidiva

U krevetu dan napet

do iznemoglosti,

namještaj izdiše lijenost

Dosadno je, ako ne i opasno,

kad princ dolaskom

ohladi kisik do kondenzacije

utapajući je zagrljajem

  

Vrane zaslađuju vrijeme

glasnim raspravama

Kad ih čuje, umišlja prijateljice

s kojima dugo govori o ljubavi u metaforama

Kaže da je ljubav zaklana perad

ili prostrijeljeno krilo

Moguće su razne interpretacije

  

Njen kontinent sabijen u neispričano tijelo

Strahovi su sobe kojima tapkaju

žene učahurene u neispravne metke,

žene oblaci za privatnu kolekciju obzora

  

I sve bi to bilo dovoljno

da je nebo moguće

ugraditi pod kuću

 

Princeza je u jednoj od mogućih stvarnosti

evoluirala u žrtvu obiteljskog nasilja

  

Budućnost je prebrzo došla,

budućnost je došla neočekivano

kao pogled u vlastitu plitku sreću

Što god mislili o zgarištu,

činilo ti se da je toplina bitnija od slobode

Odrezani prsti sestara,

odlazak iz kojeg je izrasla

nova šuma, zamjenska obitelj

Ali i ona te izručivala

njegovom stisku

ostavljajući panjeve na koži

da zapinješ

kad želiš

reći ne

  

Ako te uguši ljubavlju,

srce na vrijeme reanimira

Mrtvoj ti i živoj u grudi

sadi električne pulseve

dok raznježen guguće:

prelijepa si

da te režem

režem

režem

  

U postelji je već razmotana

industrijska revolucija

koja se nipošto ne tiče glasnog stada

o kojem svakodnevno brineš

Tvoje noge

umočene u riječno grlo

dok promišljaš

kako vodi zauvijek

pristojno

leći u usta

  

  

*Monika Herceg (1990, Sisak); studira fiziku na Sveučilištu u Rijeci. Mama je dvoje djece. Vjeruje u znanost i da je ljubav pogon svijeta. Poeziju čita svakodnevno, na svim mogućim mjestima, u svim mogućim trenucima. U zadnje vrijeme trudi se čitati i prozu, a ponešto i piše.

Sve njene nagrade: Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta i nagradom Slavić za najbolji prvijenac objavljen 2018. godine. Iste godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj samo što nije izašla iz štampe. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom konkursu za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom konkursu humorističko-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017, te nagradu Lapis Histriae 2019. za najbolju priču.