da sam žena patrijarhata

-samo pričamo-

umijesio bih kiflice,

oribao lavabo

sjeo da zapalim cigaretu

mislio bih kako je dobro

što su me zaobišle važnije stvari

velike odgovornosti

mislim da to čak i ne postoji –

kažeš

takve žene su sigurno neki ludaci

kuća je očišćena – nastavljam

pater familias, big other, otac označitelj

je legao poslije svog rada

u noć svog odmora

sama sjedim pored peći

i mislim:

samo ovako do smrti

samo ovako do kraja

strijepim

da ovakva idila

neće trajati u nedogled

da će me život natjerati

da obučem pantalone

uzmem stvar u svoje ruke

radim za novac

a ne za izdržavanje

i ljubav

samo ovako do kraja

među šerpama i loncima

pitama i kiflicama,

samo bez teškog rada

i odgovornosti i zahtjeva zajednice

i krivice zbog finansijskog nedoprinošenja

samo udovoljavanje stereotipima zajednice

blagonaklona ljubav i

odobravanje komšinica

ja svom čovjeku – govorim hipotetički

ne bih nikad zucnula ni riječ

hranila bih ga voćem

i vitaminima i brokolijem

samo da što duže traje moja idila

patrijarhata

samo da me život ne natjera

na mušku odgovornost

muškarci...

-ovo sad govorim kao žena, nježno-

muškarcima toliko toga može slomiti kičmu

toliko obaveza, zahtjeva zajednice

ratovi, svjetska previranja

nešto što se zove berza

ja o tome slušam na televiziji

i znam da bi mene na nekom titaniku

strpali u čamac

da bi me u nekom ratnom okršaju

pustili da u koloni brzo pređem

u bezbjednost

ja sjedim u kući

dok se svijet raspada

napolju kao da pada snijeg

i kroz dimnjak kulja bijeli dim

pravim pitu od jabuka

od višanja

korpice

vanilice

bugarske ruže

vasinu tortu

reform tortu

noću pišem poeziju

u pjesmama moj lirski subjekt

nema svoj glas

svoju supstancu

ja sam žena – sjena

žrtva istorije
'sablazni koja traje deset
hiljada godina'

dominacije muškaraca

ja sam ’ludača na tavanu’

mene iz sanjarenja

budi zvonce na šporetu:

onda sakrijem svoje pjesme

kao emili dikinson

brižljivo 
poravnam stolnjak

očistim sto

naoštrim olovke

uzdahnem:
ipak

samo neka ovo potraje,

ova bezbjednost

roditeljski krevet patrijarhata,

samo da me zaobiđu važnije stvari

• Vladimir Vujošević je tridesetogodišnji autor iz Podgorice. Završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Izbjegava govorenje u javnosti. Zatrpava se silnim interesovanjima. Prvi put objavljuje poeziju mimo svog bloga.