Uopšteno gledano, veliki Stenov problem bio je i raskorak između motorike i psihe. Tijelo je prolazilo kroz procese i promjene tipične za njegove godine, a psiha ostajala mlada, ispunjena istim snovima, željama i nadama, uvjerena da ovo tijelo, koje je evidentno starilo, i dalje može sve što njoj padne na pamet. Doduše, mladalačka psiha mu je omogućila da stvori i održi sponu sa studentima, aktivan i kvalitetan odnos pun razumijevanja i uzajamne naklonosti, lišen licemjerne sklonosti osuđivanju. Taj sticaj okolnosti bi, dakle, u ukupnom iznosu bio pozitivan, samo da je Sten umio da kontroliše klovna, u čiju se odeždu, nakon nervnog sloma izazvanog Manjinim pobačajem, svjesno zaogrnuo da bi izdržao ostatak života.

Koliko je samo poražavajuće i strašno, promišljao je Sten, kad te dvije sile, istog intenziteta a suprotnog smjera, bez milostikidaju, muče, razdiru, razvlače svaka na svoju stranu. Sve bi, a možeš tako malo. Krv, misao, volja, srce krme nezadrživo naprijed, a umorno i ukočeno tijelo koje više niko i ništa ne može razgibati, omlitavjeli mišići i izdajničke bore na licu koče i vuku unazad. Nikad mi neće biti jasno odakle sam i kako uspio skupiti snagu da, uz sve te slabosti i onoliku opštu nestabilnost, prevaziđem tako snažnu i tešku ovisnost, često se prisjećao profesor Milićević. Jebote, baš je bilo teško. Znao je da zbog Manje, a i Vesne, kojoj se, kao da joj Manjina tragedija nije bila dovoljna, još i on, slab, izgubljen i očajan, natovario na vrat, mora naći put iz tog paklenog lavirinta, ali spasonosna nit Arijadninog klupčeta se niotkud nije pojavljivala. Krvoločni Minotaur mu je, s druge strane, za petama bio neprekidno, vrlo često uspijevajući i da ga, za sada još uvijek ne smrtonosno, ubode. Na kraju je, iako sav izboden i krvav, uprkos svemu izbauljao, poput Tezeja (samo što je Tezej bio hrabar, a Sten slab i neodlučan), iz tih hodnika strave.

Pretpostavljao je da je presudnu ulogu u čitavom procesu odigrao strah - osjećaj primitivan, ali jedini jači i od najteže ovisnosti. Dok ti se, pobro, gaće dobro ne zatresu od straha, dok ti hladna jeza ne smrzne svaku ćeliju redom, nema ti izlječenja – često je kasnije znao da kaže. Pred strahom se klanjao, jer on mu je jedini, kako nije nijedan od čuvenih psihijatara s kojima se konsultovao i nijedna od njihovih šarenih tableta koje su mu savjetovali da guta, pomogao da spasi minimum dostojanstva kojim se iz dana u dan sve surovije i bezobzirnije poigravao, rugajući se i bacajući pod noge sve što je znao, volio i predstavljao, sve vječne naučne istine, sve mudre misli likova svjetske literature, sve briljantne Dilanove stihove. Samo goli, banalni strah od pomisli da će uništiti porodicu, propasti toliko da Manju i Vesnu ostavi bez, makar i onako slabašnog i nepouzdanog oslonca kakav je u tom periodu predstavljao, natjerao ga je da istraje.

Odvikavanje je precizno isplanirao. Zaključao se u stanu na sedam košmarnih dana, naoružan samo svojim osnovnim ljekovima za smirenje, uobičajenim otkad je život počeo da mu se raspada, otvorio u glavi sva mentalna vrata i pustio da strah nagrne kroz njih, da mu se sopstveni kukavičluk najzlokobnije naruga u lice. Namjeravao je, naime, da prestane da pije „cold turkey“^[1], smatrajući da postepeni prestanak nije za njega, u tom periodu i tom segmentu života nedovoljno odlučnog i disciplinovanog, koliko god da je slušao o mogućim fatalnim posljedicama takvog odvikavanja. I tako je krenuo, vidjevši da nazad nema kud, na put ispunjen najširim mogućim opsegom najgorih fizičkih i mentalnih senzacija: halucinacijama, nemirima, paranoidnim idejama i vizijama, paničnim lupanjem srca, nekontrolisanim drhtanjem, gušenjem...

„Hoću li moći, Bože?“ – pitao se, pri tom nimalo ne podsjećajući na trezvenog naučnika, strahom vakuumiran za krevet, tresući se od korijena kose do nožnog palca, obliven hladnim znojem. Znao je da mora, a smatrao je da ova metoda njemu, trenutno nesposobnom da dosljedno pređe put postepene, medicinski kontrolisane detoksikacije, jedina daje kakve – takve šanse da uspije. Psihijatar ga je upozoravao na sve posljedice koje je, već i tako izbezumljen, jasno vidio kako ga pakosno vrebaju iza ugla, i na delirium tremens, gotovo izvjesni infarkt, pa i na, znajući da ga to najviše plaši, kognitivni deficit, ali uzalud. Previše je dobro profesor poznavao sebe. I nije želio da produžava agoniju.

Spremio se za rat do potpunog istrebljenja. Sopstvenog ili njegovog. Upotrijebivši svu snagu svog iscrpljenog tijela i još jadnije volje, ustao je i pustio muziku. Da ga spasi ili uništi, mada je ovo drugo djelovalo znatno izvjesnije. Pošto je prilično uspješno izvršio taj, za njega trenutno nimalo bezazlen zadatak, ohrabreno i ambiciozno je krenuo prema kupatilu, s namjerom da se umije hladnom vodom i, kao, razbistri misli. Čuj, da razbistri misli. Da umreš od smijeha! – komentarisao je Sten usput. Ok, kupatilo. Ispljuskao je lice pod mlazom hladne vode i zaista mu se učinilo da vidi malo jasnije, da su raštrkane misli počele da se vraćaju, gdje god da su bile, u kakav – takav poredak.

A onda se vidio u ogledalu. Svoje crveno, otečeno, metafizičkim strahom unakaženo lice, tamne podočnjake, u panici razrogačene oči u kojima se žalobno ogledala duboka, neizreciva patnja. I samoća. „U svim zaista teškim životnim situacijama čovjek je, realno gledano, sam. Neke stvari, prosto, niko ne može da obavi umjesto nas“ – kroz maglu mu, iznenada, iz najskrivenijih kutaka sjećanja, do svijesti doploviše te riječi kojima mu je Vesna, jednom davno, opisala osjećaj koji je spoznala kad su se vrata porođajne sale zatvorila za njom. Tras. Samo što je ona iz tog pohoda izašla pobjedonosno noseći svoj, njihov zajednički, životni dobitak.

„A kako ću ja izaći iz ovog poduhvata?“ – pitao se dok su halucinacije, vizuelne i zvučne, pokrenute njegovim uspaničenim odrazom u ogledalu, udruženim snagama nasrtale na njega iz svih uglova stana. Osjećaj da mu zmije gamižu po koži stravično perfektno se dopunjavao s dubokim glasom Nika Kejva koji je, u svom dramatičnom maniru, dočaravao pomirenost sa sudbinom nesrećnika na pravdi Boga osuđenog na električnu stolicu.

„And the Mercy Seat is waiting and I think my head is burning

And in a way I'm yearning to be done with all this measuring of proof

An eye for an eye and a tooth for a tooth

And anyway I told the truth and I'm not afraid to die.“ ^[2]

Stihovi su se odbijali od jednog zida ka drugom, pa onda nazad ka njemu, kojeg više ništa nije moglo razuvjeriti da horde pacova, izgladnjelo skičeći, nadiru iz kanalizacije, okružuju ga sa svih strana i već počinju da mu grizu nogavice farmerki. „... and the Mercy Seat is waiting...“ Vizuelne halucinacije su dobijale na intenzitetu i strahoti. Vidio je sebe čas kako se u očaju vješa o kravatu vezanu za sijalično grlo, čas kako pijan slijeće, s Manjom i Vesnom u autu, u provaliju kanjona Morače, kako ga, nakon konstatacije prestanka rada srca, na bolničkom krevetu trčeći uguravaju u salu za reanimaciju, i on, izmješten iz sopstvenog tijela, odozgo posmatra kako ga jednom, dvaput, triput pokušavaju oživjeti elektro – šokovima, te kako se, tamo dolje, pogleda prazno prikovanog za neku tačku na plafonu, bez žaljenja rastaje s ovim ogavnim svijetom, a zelena linija njegovog života na monitoru pokazuje sve kraće amplitude oscilacije dok se, kao u filmovima, potpuno ne izravni, praćena jednoličnim „biiiiiiiip“...

Tačku preokreta označila je najgora zvučna halucinacija u kojoj Manja, dok se doktor već spremao da saopšti trenutak smrti, iz hodnika Urgentnog centra prodorno vrišti „Tatice, ne idi!!!“ Znate, oni trenuci kad ponovo spoznaš što roditeljstvo, zapravo, znači i ko je gospodar tvog života, od trenutka kad u kuću doneseš taj minijaturni, krešteći crveni zamotuljak pa do tvog posljednjeg udaha. I da ti ideš, šta god da si planirao, tamo gdje ti on kaže. Tako je i Sten, probuđen prestravljenim krikom svoje kćeri, kao katapultiran izletio iz tog paklenog strujnog kola, pao u težak san i probudio se sjutradan, izmožden, bez atoma snage u udovima, na svu sreću pretežno ispražnjene bolne glave. Usudio se da se pogleda u ogledalu. Prizor koji ga je otud zapljusnuo nije bio mnogo ljepši nego juče, ali je umorni i slomljeni čovjek koji je tamo stajao makar znao da je gotovo. Da alkohol više neće okusiti. I nije.

Ali, ubrzo se pokazalo da još nije spreman za život bez zavisnosti. Nije prošlo mnogo, a već ga je, opet podmuklo i neosjetno, utamničila nova adrenalinska opsesija. Iako je u svakom pogledu odstupao od standardnih obrazaca razmišljanja i ponašanja, u ovoj epizodi Stanislav je zamalo pao kao žrtva onog najglupljeg i najstereotipnijeg: jednog jutra, prije predavanja, svratio je na kafu s kolegom koji se odmah posadio ispred poker aparata. Sten se neko vrijeme, popivši kafu i pročitavši novine, dosađivao, a onda je, tek da prekrati vrijeme dok se kolega konačno ne izmerači, i sam sjeo za jedan od aparata. Dalje je sve bilo klasika: ono „bezazleno“ igranje „iz zabave“, u literaturi i praksi poznato kao „socijalno kockanje“ očas je prešlo u poremećaj kontrole nagona.

Zabava je ubrzo postala nasušna potreba, a on sam grozničavi ovisnik, koji se budio i uspavljivao s pokušajima da, na osnovu teorije vjerovatnoće i analize slučajnih fenomena, osmisli strategiju kojom će da „napadne“ i „ojadi“ automate i kladionice. Ti pokušaji su uskoro počeli odnositi čitavu njegovu platu, pa su temeljito počistili sve njegove rezervne fondove na kreditnim karticama, tako da je ubrzo na red došlo i pozajmljivanje.

To je u svakodnevicu profesora Milićevića dovelo živopisnu galeriju likova, zanimljivog spoljašnjeg izgleda i sugestivnih nadimaka poput Don, Kameni, Mrki, Zmijon, Zverka, Kratež... Ima nečeg moćnog i magičnog za šljam iz periferijskih budžaka kad mu se zalomi da može da nazove uglednog univerzitetskog profesora i prijetećim glasom mu prošapće: „Profo, znaš li koji je datum?“ i lijepo vidi kako se on tamo preznojava dok nervozno, ali poslušno obećava da će se snaći za novac i da nema potrebe da više zovu. A tek kad blatnjavim cipelama zagaziš u salonski stan, komotno kao da ti ga je pradjed ostavio, i zlobno i upadljivo odmjeriš bijeli koncertni klavir iz 1897... I još ga, kad ti donese novac, bezočno pripitaš „jel' ok da malo izađeš i isprazniš mi stan na par sati“, kako bi mogao da dovedeš žensku. Jedna od onih situacija koja bolno izjednačava najgori društveni talog s ljudima najplemenitijeg roda.

Još jedan stereotip: Sten je dugo mislio da je stvar pod kontrolom i da može da prestane kad god poželi. Prebacivao je on sebi, naravno, ali još uvijek je mislio da je to uzbuđenje, napetost i iščekivanje vrijedno kasnijeg žaljenja, kajanja, osjećaja krivice. A onda su kamataši počeli iz stana da odnose slike, antikvarne knjige, a uskoro su mu odvezli i auto.

Profesoru Milićeviću je počelo da dopire do mozga da je đavo odnio šalu i da mora nešto pod hitno preduzeti, ali ispostavilo se da je to mnogo lakše reći nego sprovesti. Dobronamjerne govorancije nekolicine prijatelja koje je, u početku, iz pristojnosti slušao, sad je počeo agresivno da prekida još na samom početku.

-          Zar stvarno mislite da sam toliko retardiran da i sam ne znam koliko je sve ovo štetno i što će mi sve loše donijeti?

Zaista, kao da i sam nije znao da mu je život i bez toga već dovoljno sjeban i da mu nikako ne treba da ostane bez posla i uvali se u kredit, da nikad niko nije i neće prevariti monstruoznu mašineriju koja je samljela, sažvakala i ispljunula toliko siromašnih očajnika koji ovo zlo vide kao izvor prihoda, kao i obijesnih bogataša koji više ne znaju što da rade sa sobom.

-          Ma jok, pojma ja nemam, ali sad, kad si mi ti otvorio oči, sad će sve biti drugačije! – istresao se jednom tako na kuma koji mu više nakon toga u kuću nije ušao. Neko vrijeme je bio tužan zbog toga, grizla ga je savjest što je tako grubo odbacio Mladena, jednog od rijetkih preostalih zaista dobronamjernih prijatelja. Gadio se sebi što je, iako je vrlo dobro znao što mu se i zbog čega dešava, tako brzo nakon teško izvojevane pobjede nad alkoholizmom, ponovo poklekao pred istim izazovima, pokrenutim istim okidačima – tjeskobom, depresijom, nezadovoljstvom, anksioznošću, osjećajem krivice i poražavajućim nedostatkom samopoštovanja, ali ga niko, zaista niko, nije mogao natjerati da se pridruži onim grupnim terapijama za samopomoć. „Ćao svima, ja sam Stanislav. Alkoholičar. Patološki kockar. Jednom riječju, govno. Koje perverzno uživa u toj spoznaji.“

Konačno, putevima auta i mnogih drugih vrijednih stvari iz stana pošao je i posjedovni list kojim je vlasništvo nad garsonjerom na primorju prepustio Zverki, čime je, nažalost, pokrio tek nešto više od polovine cifre koju je dugovao njemu i njegovim pajtosima, i time ga samo privremeno odvratio od čvrste namjere da mu, za početak, vaspitno polomi ruku. Sten je izvršio još jedan grozničavi pregled sopstvene finansijske situacije koji, budući da mu je njena beznadežnost bila dobro poznata, nije dao nikakve rezultate. Zaista se više niotkud nije mogao iscijediti ni cent.

A onda je stigla Zverkina SMS poruka eksplicitne sadržine: „Filozofe, ako do 25 – tog ne doneseš ostatak para, potražiću tvoju kćerku.“ Noge su mu se odsjekle. Bila je ovo prva prijetnja koja nije obećavala uobičajeno kidanje prstiju, lomljavu ekstremiteta i brutalan analni seks. Tek tada je, u duši infantilni, profesor Stanislav zaista shvatio u šta se uvalio. Čovječe, ovo stvarno, ali stvarno više nije zajebancija. Uplašio se kao nikad u životu. Srce mu je pomamno zalupalo, počeo je da hiperventilira, sa svim dobro poznatim simptomima: vrtoglavica, nedostatak vazduha, zamagljen vid, znojenje dlanova. Ne dvoumeći se više ni trena, nazvao je Vesnu. Ona je, kao i uvijek, saslušala sve, bez osuda, kritike i „sto puta sam ti govorila“. Samo je rekla: „Stavi kafu. Dolazim odmah.“

I došla je. Odmah. Njegova Vesna. Njegov razum, najbolje što mu se ikada desilo, njegova jedina ljubav u životu, koja nikad od njega ništa nije uzela, već samo davala. Ušla je u stan svojim dobro poznatim, energičnim korakom, jednim pogledom obuhvatila dnevnu i radnu sobu, bez riječi konstatovala upadljiv manjak stvari u njima, i samo tiho rekla: „Dođi ovamo, idiote.“ I došao je, skrhan bolom tijela i duše, po prvi put nakon Bog zna koliko vremena osjetivši nešto nalik smirenju, u njen utješiteljski zagrljaj.

-          Sve će biti u redu. Izaći ćemo i iz ovoga.

-          Dušo moja. Trebalo je da ja, već jednom i nakon svega, to kažem tebi. Da ja tebe čuvam i hrabrim. Ja sam trebao biti taj. Ja sam trebao... Ja...“ – nesuvislo je ponavljao, panično je grleći. Toliko toga je htio da joj kaže, ali se, s razlogom, isuviše stidio svoje slabosti na koju ona, pored njega takvog, nikada nije imala pravo, jer je uvijek morala biti dovoljno jaka za oboje.

-          Slušaj: imamo dvije opcije. Jednu, da im damo moj auto i nakit, i drugu, da mom bratu i sestri tražimo pozajmicu. Šta god da odabereš, možemo sprovesti još danas.

Iako bi mu bilo lakše i komotnije da je odabrao prvu mogućnost, odlučio je da je odbije. Htio je da, u svakom pogledu, dotakne dno prije nego što se stopalima odbaci od njega i krene da izranja na površinu. Za promjenu, nije htio da ide linijom manjeg otpora. Želio je da ga stid potuče do nogu, da ostane nečiji vječiti dužnik i da, konačno, sasvim odraste.

Tako je, još istog popodneva, otišao do šuraka, uzeo novac i stoički podnio njegov pogled. Zahvalio se i obećao da će vratiti svaki cent. Miloš je, još jednom ga značajno i upozoravajući pogledavši, zaključio da porodica i treba da se pomaže, i u dobru i u zlu. Taj pogled, koji je bio rječitiji od bilo kakve glasno izgovorene prijetnje, Stenu je bio dovoljan da zauvijek okonča i ovu noćnu moru. Ostao je još samo jedan susret. Ovoga puta je on zvao Zverku.

-          Dođi za sat vremena kod mene da uzmeš novac. Poslije toga se više nikada nećemo ni čuti ni vidjeti.

Otvorio mu je, zajedno s Vesnom, i, ne puštajući ga unutra, dao mu koverat s novcem i vratio se u radnu sobu. Zverka se takođe okrenuo i pošao ka liftu. U trenutku kad se hvatao za kvaku, začuo se tihi, ali odlučni Vesnin glas:

-          Zverko...

-          Da? – okrenu se do glave obrijani i debelim zlatnim sindžirima okićeni grmalj.

-          Zbogom – pozdravila ga je, ne ostavljajući nikakvog prostora za nedoumice ili nagađanja.

-          Zbogom – otpozdravio je Zverka i otišao, da se, po dogovoru, nikada više ne javi.

E, sad još samo da spakujem CD – ove... zaključi Sten, dovlačeći u svoj, uskoro bivši, kabinet posljednje prazne pakete. Zamišljeno je posmatrao visoke hronološki, po dekadama poslagane (da, i to je sistematično ređao) stubove CD – ova, zaključivši da nema pojma gdje će ih od sada držati. Pogled mu se zaustavio na vrhu stuba iz devedesetih, gdje se nalazio album jednog od omiljenih profesorovih bendova. „Blind Dogs“ – i. „Čovječe, baš su bili dobri.“

Sten s uzdahom spusti dio po dio stuba u paket, pa pređe na prvu deceniju novog milenijuma. Bilo je tu još albuma „Blind Dogs“ –a. Načas je zastao s pakovanjem da bi izvadio album „Gotcha!“ i pustio ga, zatvorivši oči, ne bi li eliminisao buku iz hodnika za koju je, po uzvicima koje je povremeno registrovao, shvatio da ima veze s njim. Znao je da se studenti svakodnevno bune protiv njegovog odlaska i nije bio ravnodušan prema toj dirljivoj naklonosti, ali mu se, trenutno, baš nije dalo da izlazi pred njih. Nekoliko puta im je slao e – mailove moleći ih da obustave te aktivnosti i obećavajući da će naći načina da ostanu u aktivnom kontaktu, ali uzalud. Primirili bi se na dan – dva, pa bi sve ponovo krenulo ispočetka. Dekan je bio ubijeđen da ih on huška na proteste ne bi li natjerao upravu da se predomisli i ipak ga zadrži na fakultetu. Nije mu padalo na pamet ni da pokuša da ga razuvjeri.

„Ovo im je najbolji album iz prvog perioda“ – uspio je da se koncentriše samo na muziku. „Nisu loši ni sada, ali sve se promijenilo otkad je Kontaldo otišao.“ Sten ga je uvijek doživljavao kao dušu, srce i mozak benda. Niko, po njegovom mišljenju, nije kao on umio dočarati onaj divni, čeznutljivi zvuk velegrada, odsvirati ljudske strahove, bolove i unutrašnje borbe, sve njihove tjeskobe i patnje. Najljepša i najdeskriptivnija slika koju je vezivao za noviju muzičku produkciju bila je upravo scena u kojoj Kontaldo praši svoj pakleni solo na stijeni, s okeanom kao pozadinom. Pronašao je taj video, „The Knight of Solitude“, na telefonu i pustio ga. Dok je njegov ikonički Strat iz 1962. naizmjenično cvilio i kidao, na prvo slušanje razorno, a svaki naredni put nekako čudno zaštitnički i utješno, Stanislav je još jednom s olakšanjem zaključio da svi istinski posvećeni stvaraoci neizbježno dijele osjećaj usamljenosti, koji je i njega svako malo pohodio.

„Gdje sam ono, neki dan, čitao o njemu...?“ – pokušao je da se prisjeti. Poslije kraćeg razmišljanja sinulo mu je da je u pitanju bio novinski članak o promociji knjige... „Kako se zvaše ona žena...“ Prizvavši Google u pomoć prisjetio se da je bila riječ o promociji romana – prvijenca autorke Lejle B. Lik sa slike učinio mu se zanimljivim, a pročitavši objavljeni odlomak iz knjige bio je fasciniran podudarnošću autorkinog i sopstvenog doživljaja Kontaldove muzike i poezije.

„Zanimljiva žena...“ – zamišljeno zaključi Sten, zagledan u Lejlinu fotografiju. Što ju je duže posmatrao, u glavi mu se sve više bistrio koncept muzičke večeri koju je planirao da, pred sam formalni odlazak, organizuje za svoje studente.

Ali, sad je, najprije, trebalo odrobijati oproštajnu žurku s kolegama. Baš mu se nije išlo, ali ipak se, poslušno, petnaest minuta prije zakazanog termina, pojavio u klubu, ležerno obučen, i počeo da sačekuje goste. Uskoro je shvatio da je pretjerao s ležernošću, jer svi su redom dolazili dotjerani. Gledao ih je, onako zbunjene, u odijelima i svečanim haljinama, pred njim, u farmerkama i majici s likom Keitha Richardsa, na kojoj su dominirali njegovi na dva miliona dolara osigurani prsti, iskrivljeni i deformisani od cjeloživotnog bavljenja onim što najviše voli. Kako mu je samo zavidio na tim artritičnim prstima, na svakoj dubokoj bori na tom zbrčkanom licu, na pričama koje stoje iza svake od njih! U trenutku se zapitao kako je moguće da je tolike godine proveo s tako dosadnim ljudima, bez sjaja u oku, bez energije u pokretu! Odavno se on srodio sa samim odlaskom s fakulteta, on je svoj hram nauke nosio, štono kažu, u srcu, ali sad je, nekako, odjednom osjetio da mu rektor nije mogao učiniti veću uslugu od ovog izbacivanja s fakulteta. Cijelim bićem je osjetio da mu je potrebna promjena. Odavno je on imao otvoren poziv od lokalnog privatnog univerziteta i nekoliko državnih univerziteta u regionu, ali njemu to sada nije bilo dovoljno.

Trebalo mu je nešto više od puke promjene radnog mjesta. Trebao mu je pokret. Restart. Generalni remont. Provjetravanje uma. Sjetio se ponovo Lejle B, onog članka i njenog opisa sopstvene potrebe za promjenom, prepoznavši kod sebe identično takvu.

-          Je li, profo, zapitao se, - kad si zadnji put bio zaista slobodan? Rasterećen, lak, poletan? Nije mogao da se sjeti... Znao je samo da je to bilo jako, jako davno. – Kad si se zadnji put od srca nasmijao, potpuno opušteno, ućutkane podsvijesti, miran, srećan??? A, profesore? Pa, toliko bi i onaj kognitivno/bihejviorističko/geštaltovski mudroser znao: trebala mu je promjena. Kockice su, konačno, počele da se sklapaju i Sten je znao što mu je činiti. I nije slučajno ni di – džej baš u tom trenutku pustio throwback u sedamdesete: „Papa was a rolling stone

       wherever he laid his hat was his home“.

Zaista, dom je tamo gdje si miran i srećan.

Trebalo je još samo da prepozna put kojim se ide do te promjene. Ovog puta je bio spokojan. Znao je da će mu već neko ili nešto pokazati pravac. I to brzo. Ukoliko mu prije toga i tijelo i duša ne sagore od siline tog talasa životne energije koja je izmicala svakom racionalnom opisu i definiciji i koju više ništa nije moglo obuzdati.

-          Pa, zemljače, da li se dobro zabavljaš? – iz razmišljanja ga trgnu rektor, poprilično pripit, po nepogrešivoj Stenovoj ocjeni teškog, iako bivšeg, alkoholičara. Osmijeh mu je, dok se tromo stropoštavao na stolicu pored njega, bio neuobičajeno širok a kravata nonšalantno razlabavljena.

-          Hvala, Petre, odlično – veselo odvrati Sten, zadovoljno konstatujući dominaciju koju mu je nad njim omogućavala sopstvena trezvenost. Ni kapi alkohola nije popio.

-          Da znaš da ti vjerujem. Takav si ti psihološki profil. Ti si, znajući te, i u ovom gubitku pozicije za sebe našao nešto dobro i pozitivno – nasmija se Petar, sad već potpuno razvezanog jezika, ali ne bez nakisjelog tona. - Uvijek ti je sve lako i dobro išlo, you lucky son of a bitch... I škola, i žene, odnosi sa studentima, društveni angažman... Nisi dobijao samo ono što nisi želio. A kad samo pomislim šta sam sve ja morao da otrpim i koliko trulih kompromisa da napravim da bih napredovao... a pored sveg truda sam ostao sam – sumorno zaključi.

-          I ja sam ostao sam, Petre – odgovori Sten tužno, ali još uvijek nošen onom prosvjetljujućom spoznajom od maločas.

Jednom razvezan, Petrov jezik se nije zaustavljao. Nastavio je da nabraja sve svoje neuspjehe, dok je uspjehe tek sporadično spominjao, i to samo da bi naglasio koliko ga je muka stajao svaki od njih. Na kraju mu je, teška srca, rekao da ima velikih problema sa studentima koji su, ohrabreni dugačkom listom potpisnika peticije za njegov povratak na fakultet, gotovo svakog dana pisali ogorčene, a u posljednje vrijeme i otvoreno prijeteće dopise Rektoratu. Konačno, kad je već bilo očigledno da je Petar izgubio kontrolu nad svojim riječima i postupcima, Stanislav ga je, neopaženo od ostalih koji su bili ili i sami pijani ili zauzeti patetičnim međusobnim muvanjem, pod ruku izveo iz kluba, strpao ga u svoj auto i odvezao kući. Tamo mu je skinuo sako i košulju, izuo cipele i smjestio ga, onako komiranog, u krevet. Prije nego što će zaspati kao zaklan, Petar je uspio da, zaplićući jezikom i važno podižući kažiprst, promrmlja: - Hvala ti... nemoj nikom da kažeš kako sam polupan... Znam, nećeš nikom reći... Ti si Sten, ti nikad ništa ne govoriš... Znala je Vesna zašto te je odabrala...

-          Da, baš je „pametno“ odabrala... – prošapta Sten, čeznući da u zemlju propadne, pokri Petra ćebetom i ostavi mu, na stočiću pored kreveta, vodu i dva svoja aspirina, da ima pri sebi kad se probudi žedan i mučen glavoboljom.  

Ujutru oko deset sati Petar ga je nazvao, i, glasom koji nije odavao ni jednu jedinu posljedicu prethodne noći, dernjajući se u telefon da nadjača buku i muziku, obavijestio da su se studenti opet okupili ispred zgrade Rektorata, ali da sad lupaju po ulaznim vratima, zovu ga da izađe i saopšti da profesor Milićević ostaje na fakultetu.

-          Eto, sad puštaju „You can't always get what you want“. Mislim da bi, iz više razloga, trebalo da dođeš. Smatraj da sjutra u osam ujutru imaš predavanja. Znam da zbog mene ne bi došao nikad, ali zbog njih bi trebao. Uši mi probiše „Stonesima“ od jutros. Nisam ih ovoliko od gimnazije slušao. Dolazi, ako Boga znaš.

-          Petre...

-          Da?

-          Ne pada mi na pamet.

[1] „Cold turkey“ – nagli prekid zavisnosti od alkohola i narkotika, kao i posljedično neugodno iskustvo, nasuprot procesu odvikavanja postepenim smanjenjem njihovog konzumiranja tokom vremena ili korišćenjem zamjenskih ljekova.

[2]Iz pjesme „Mercy Seat“ („Božji prijesto“) Nika Kejva:

„Božji prijesto čeka, dok glava mi gori

Dokazivanja nedužnosti odavno sam sit

Osvete željan glas u meni zbori

Al' ja istinu rekoh i smrti se ne bojim.“ (slobodan prevod autora)

• Sonja Ražnatović, rođena je 1969. godine u Titogradu. Magistrirala je na Ekonomskom fakultetu. Kolumnista je dnevnog lista „Pobjeda“. Objavila je roman „Jana, samo privremeno u bloku 9“ prošle godine. Strastveno uživa u knjigama i rokenrolu.

        Novi roman „Exit“ je spreman za štampu.