Bili je neprikosnovena princeza suptilnog, svedenog, duboko emotivnog i introspektivnog izraza i može joj parirati jedino provokativnija, da ne kažemo perverznija estetika Lane Del Rej. Potonja se, dabome, obraća nešto drukčijem auditorijumu, čineći minimalne ali vidljive pomake iz albuma u album, dok Ajliš ostaje ušuškana u svom toplom, melanholičnom staništu s kojim je debitovala i u kojem je ostala “zakopana”. Međutim, muzički se razvija, ponajviše u aranžmanima, zatim producentskom štimungu za šta je zaslužan njen brat Finneas, za pa iako pjesma Bili Ajliš svaki put zvuči slično – zvuči i zrelije, zaokruženije, u interpretaciji još emotivnije…
