Muzika ima prepoznatljivu dinamiku Punkreasa, stabilnu i sirovu ritmičku podlogu za raspšavajući gitarski zvuk, a ovog puta i nekoliko izuzetnih i kratkih gitarskih varijacija nakon drugog refrena koje će iz pozadine dodati atmosferičnosti i pojačati utisak ove neobične posvete Đuletu, Bajagi i Dadu, ili antiposvete, ako značenjski sloj ne popusti pred cinizmom i provokacijom. Jer ovo može biti jednako i igra i kritika, koliko i jedan krug po korzou vikendom.

Teško je ignorisati činjenicu da Punkreas, nakon toliko pjesama u čijem je središtu bila uglavnom nepravda protiv koje se moramo boriti, pjesama koje su se bavile hroničnom truleži ovog društva i načinima na koje bi se protiv iste trebalo boriti, što sa sobom nosi izvjesnu dozu ozbiljnosti u pristupu, ovog puta zvuči kao da se zabavljaju, i to je dovoljno da već znamo da će „Elizabeth“ biti vrhunac budućih svirki ovog benda, pa makar ih i otvarala.