Nil Jang brani "vječna lovišta" indijanskih predaka u protestnoj noti koju je uputio javnosti kroz pjesmu “Indian Givers”, kao još jedan važan glas protiv dugačkog  naftovoda koji bi trebalo da se prostre kroz Sjevernu i Južnu  Dakotu, potencijalno opasan za izvore vode na tom području.

Da bi stvar bila još komplikovanija, jedan dio korporacijskog naftovoda prolazi neposredno kraj groblja, a po nekim informacijama i direktno kroz groblje Indijanaca, koji protestvuju uz podršku dijela svojih "bljedolikih" sunarodnika – a zapravo potomaka onih koji su njihovu zemlju u krvi oteli i sabili ih u rezervate. Policija je, logično, na strani krupnih kapitalista koji ne prezaju ni od čega, ponajmanje od "pripitomljenih" Sijuksa i još nekoliko drugih plemena.

Hau Gelb takođe je javno podržao proteste starosjedilaca Ameriike, te pravo svih razumnih stanovnika države Dakote koji ne žele da eventualno dođe do zagađenja pitke vode za ovu i neke buduće generacije. To je i tema Jangove akustične, direktno angažovane i možda najbolje njegove numere ove decenije. Poruka je vrlo jasna a ritam sekcija glasna i veoma upečatljiva. Nil zvuči riješen da se stvari promijene, a budući da ga na poslednjih nekoliko albuma zaokupljaju upravo ekološke teme, ne čudi način na koji se umiješao.

Energija koju sobom nosi protestni duh pjesme “Indian Givers” kao da izvire iz dalekih, s pravom nezaboravljenih šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je jedan od dva najznačajnija singer-songrajtera – drugi je, naravno, Bob Dilan- počinjao svoju monumentalnu karijeru. Karijeru koju zaokružuje u velikom stilu, širokog prerijskog srca i nesputanih ideala.