Ostao mi je u sjećanju, pretpostavljate nezaboravan, intervju tokom jednog od gostovanja u Crnoj Gori, ako se ne varam u Podgorici, u kojem se Dizdar pokazala kao vrlo zanimljiva i dominatno duhovita osoba. Te duhovitosti nema u numerama, niti više ima naslaga sjete, uopšte nedovoljno je njene ličnosti: pjesme bi željele da budu lične ali ne poniru u i iz dubine njenog bića, eto to je.
Da bi bio “suvi” kvalitet (prvoklasni) pop mora da zagrebe ispod površine, a svaki sledeći sloj multiplikuje doživljaj, a ne događaj. Tako mi se čini, kao što mi se čini da ću poslušati “Mjesto za jedno” još jednom, ili još koji put, ako je čujem negdje na nekom radiju. U prolazu.
