Pjesma „Dirigent“ Damira Urbana nije išla ni uz kakvu najavu novog albuma, već samo kao poklon singl. Ali jedan album koji bi se izgradio na tragu ovakve snažne priče, snažne emocije, sigurno bi obilježio tekuću godinu.
"Dirigent" - osmomartovski singl Damira Urbana
Pjesme koje počinju iznenada pucaju od nestrpljivosti da kažu što su naumile. A „Dirigent“ se obraća njoj, pjeva o onome što mora biti prećutano, vodi kroz mimoilaženje, kroz ono što je bilo, kroz bijes i svijest o tome da novo produbljivanje odnosa nosi nove ponore. Lirski subjekat je jak, bez obzira što Damir Urban zvuči plačljivije nego obično, određuje putanju, odmjerava, inati se, selektuje svoja sjećanja da bi ih koristio protiv stanja u kome ova pjesma živi.
A opet, odsustvo te jedne osobe je odsustvo zvuka. Konstantna potreba da rizikujemo da budemo iznova povrijeđeni, jer to nas čini kompletnom osobom, to nas nadahnjuje i na tom temelju bivamo najbolja verzija sebe. Pjevljiva i sa šmekom pariške filmske prošlosti, vjerovatno zbog nježne harmonike koja se provlači kroz strofe, a koju će kasnije, kad se bend maksimalno aktivira, „pojesti“ žustrina narastajućih emocija. Tako iz jedne pomalo arsenovske pjesme do samog kraja postaje prepoznatljivo Urbanova.
Urednik
Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.
Pjesme koje počinju iznenada pucaju od nestrpljivosti da kažu što su naumile. A „Dirigent“ se obraća njoj, pjeva o onome što mora biti prećutano, vodi kroz mimoilaženje, kroz ono što je bilo, kroz bijes i svijest o tome da novo produbljivanje odnosa nosi nove ponore. Lirski subjekat je jak, bez obzira što Damir Urban zvuči plačljivije nego obično, određuje putanju, odmjerava, inati se, selektuje svoja sjećanja da bi ih koristio protiv stanja u kome ova pjesma živi.
A opet, odsustvo te jedne osobe je odsustvo zvuka. Konstantna potreba da rizikujemo da budemo iznova povrijeđeni, jer to nas čini kompletnom osobom, to nas nadahnjuje i na tom temelju bivamo najbolja verzija sebe. Pjevljiva i sa šmekom pariške filmske prošlosti, vjerovatno zbog nježne harmonike koja se provlači kroz strofe, a koju će kasnije, kad se bend maksimalno aktivira, „pojesti“ žustrina narastajućih emocija. Tako iz jedne pomalo arsenovske pjesme do samog kraja postaje prepoznatljivo Urbanova.