Dugi, nježni gitarski uvodi su predivne predigre, i kad im dodaš nešto kao eho što će da dovede do uključivanja udaraljki, dobiješ atmosferu u kojoj je sve prihvatljivo. Istina je da pjesma „Svaki dan“ zvučala napeto, kao da će u svakom trenutku da se okrene naopako, da će da se upusti u agresiju, a to će se dogoditi negdje u posljednjoj trećini, kad se gitara upusti u transgresiju - najprije prepusti nečemu što liči na davljenje, pa tek onda u trk, nalik na bježanje, da bi izlazak iz pjesme bio nježno, postkoitalno maženje pred san. Način na koji se bubanj ne može ignorisati je majstorska igra, i to kakva, kao i efekti koji se provlače da upotpune doživljaj. Mogu biti disanje, mogu biti jauci, a ponekad i nešto slatko, „prljavo“ što se šapuće prije nego se ugrize za jezik. A i vokal se uglavio u igru, nema podizanja glasa, već se kombinuju šaputanja, recitovanja i „govorenja“. To je priča o ljubavi, tako da se ovdje ne skreće s teme.
Ovo je možda i najbolja verzija podgoričkog benda Vrpca, u produkciji Filipa Ferdinandija koja je pjesmi dodala oreol istančane, progresivne izvrsnosti.