Balada je po sebi skliska forma pop pjesme: ako autor nije dovoljno vičan i ne pristupi joj sa nužnim, delikatnim pristupom, lako može skliznuti ka patetičnom sentimentu ili bezličnom, a uzaludnom trudu. U principu se to nerijetko dešava onda kada kompozitor na silu pokušava da se umiljava, što ne pamtimo da je Pol Veler (u)činio u svojoj višedecenijskoj karijeri. Pratio je muzu koja ga nikada nije napustila, a ne trendove ili želje slušalaca.

Danas je napunio okruglo 60 godina, od kojih je 40 godina na sceni - najprije kao frontmen The Jam ali i Style Council, a poslednjih četvrt vijeka –ah, kakav staž sve skupa!- kao kantautor koji redovno objavljuje vrlo dobre albume. Sklon je čestim promjenama, ne ušuškava se u lovorikama, mada ga prepoznajemo po ozbiljnosti, tačnije zrelosti koja se uočava u svakom njegovom singlu. Rijetki su tako plodni autori koji unaprijed eliminišu sopstvene greške, sa potpuno ujednačenim opusom. Pomenimo samo neke od najboljih izdanja: “Wild Wood”, “Stanley Road”, “22 Dreams” ili “Saturn's Pattern”, a da ne navodimo sve rok ili pop hitove koje potpisuje.