Pomalo ljuta, nekad bijesna, uvijek ostavlja prostor za nešto bolje, za neskriveni optimizam, za malo nade i mnogo vjerovanja. Ona se najčešće obraća, nekom, njemu, njoj, svima, pomalo buni, nekad samo opisuje svijet oko sebe, a nekad izmišlja sopstvenu stvarnost izazvana zvukovima. Jasna čuje više, jer ne poznaje granice koje postavljaju zidovi. Ona u poeziju ne uskače, već kroz nju korača i poznaje joj svaki hlad.

Bez rime, ali uvijek bira riječi koje same po sebi imaju ritam, s puno vokalnih završetaka, pažljivim smjenjivanjem kratkih i dugih stihova, ponekad bukvalnim odvajanjem svake riječi u novi red; ona u svojoj glavi, čini se, ima i melodije i čeka da se u tuđoj pretvore u note. S muzikom komunicira i u svojim stihovima; nekad samo s onim što u njoj izazove pjesma, nekad direktno odgovarajući na ono što čuje.

Njena poezija bježi od naslova, isto kao što autorka bježi od zaokruženosti svijeta koji sputava. Ne pati za velikim poentama, već se utapa u osjećaje i osjećanja, osjetljivost. „Sloboda je za mene odsustvo straha, što znači da ona automatski negira sopstveno postojanje“, kaže. To donekle objašnjava nenaslovljenost – iz svake pjesme čitalac može uzeti ono što mu odgovara, i na kraju vratiti u cjelinu. Zato je šteta ostaviti rad ove pjesnikinje u sjeni.

* **

Nicole
ti spavaš
u islandskim fjordovima
i ruke pružaš 
u sebi
duboko tražeći
dan od prije 10 godina.

Nicole
ti spavaš
i sve što podnosiš
stane u šolji za kafu
i ima ukus spokoja 
i traje 
i traje
dok grad po ko zna koji put
ne obećava baš ništa.

Opet skidaš šminku prethodne noći
kad plesom si jurila 
centar svemira
tražeći
sve što zatvara oči
duboko do dna pete čaše.

Nicole
koliko vremena treba da prođe
da shvatiš
i kad pronađeš se 
biće potpuno isto

jer ono sto goriš i vrištiš
je koža koju
uporno spavaš
Nicole.

Obećaj mi da
ni najteža kiša
neće slomiti
tvoj trenutak za 
boje,
haljine,
ples,
pozdravljanje stranaca,
zrelo bježanje od obaveza
i vino u 18 : 00.

(Ljudi zure u ekrane,
čekaju apokalipsu,
čitaju umrlice ).

Obećaj mi
da se nećeš slomiti
i da ćeš danas 
promijeniti svijet
sasvim neplaniranom,
sasvim prkosnom 
srećom.

( Ljudi zure,
čekaju,
umiru,
između redova čitajući -
još jedan uzaludan treptaj običnog utorka ).

***

U ovim kišovitim danima grad je ništa do ti,

sam ispod kaputa,

željan saksofona,

pokriven Majlsom,

improvizovan trenutkom,

hodaš dirke,

upijaš se vjetrom,

cigar čeka u sobi gdje ćeš se nastaviti

lišen riječi,

poklonjen bogovima Nju Orleansa ,

zahvalan znoju 20-ih

(ljudi su nekad osjećali mnogo više) .

Charlie Parker je obris dima,

otpuhneš ga u tamu svega što lažnjak je.