Ništa ne mijenja činjenicu da je Samuel Herring, centralna figura benda Future Islands, jedan od najsposobnijih izazivača empatije kod slušalaca, ali kad me na kraju dana (ili na kraju trećeg preslušavanja albuma) nije potpuno usadio u sebe, kad sam došla do toga da shvatim da slušam album na kome neke pjesme, narodski rečeno „vade prosjek“, osjećala sam se malo obmanuto. Jer ovo je bio album od kog se mnogo očekivalo. A dobila su se ona dva najavna singla i tek nešto podloge za kišno popodne.

Napredniji u poetskom smislu (zaista, neki stihovi lome u struk(t)u(ri), gdje svaka priča ima jačinu istinski proživljenog, gdje žaljenje uvijek ima tendenciju rasta, ili još bolje izdizanja iznad sebe sama, pa se dogodi da pređe u patetiku i postane pomalo smiješna ta količina slabosti koju Herring nosi iz jednog naslova u drugi. A opet, silina emocija je uvijek bila cilj i ovo jeste namijenjeno određenoj ciljnoj grupi, ne novih fanova (mada sam zakoračila u taj svijet, ponavljam, obmanuta), ne starih fanova, već izgubljenih, ostavljenih ljudi uopšte, onih koji će zaboraviti kako su se osjećali čim se ponovo prepuste novim ljubavima. Ne pokušavam da omalovažavam ni namjeru, ni ljubav, ni osjećaje, samo naglašavam da nečeg jeste previše na ovom albumu, tog nekog raspadanja i odustajanja i plakanja uopšte, bukvalnog i prenesenog. Nije mačoizam neophodna kategorija, ali malo dostojanstva fali, neki izlaz, neko hvatanje vazduha u pauzama.

Muzički su neubjedljivi nego ikad i jednolični, ušuškani u meki melodijski niz koji se jedva nadograđuje iz pjesme u pjesmu, pa jedinu distinktivnu funkciju jačeg inteziteta imaju vokalne varijacije.

Uvod u album je poetski snažna „Aladdin“, koja se hvata za fraze, ali na nekom nivou ih preporodi, pa zvuče svježe i nedodirljivo u svojoj ljepoti, no muzički je lagana, kao da je recitacija s nezainteresovanom podlogom u pozadini. Ta nepodudaranja emocija benda sa glavnim vokalom se događaju i u pjesmi „Candles“, gdje su mogla biti dominanta. Prateći vokali kao da su tu po službenoj dužnosti, nema raznolikosti, nema pulsa. „Beauty Of The Road“ bi takođe bila snažnija da se nije uhvatila za jednu liniju ritma koja se razvlači u većem dijelu pjesme, ali i ostaje u glavi i onda kad je nema. U ostalim pjesmama nema tolikog disbalansa, ali ima dosadnih, poznatih ritmova u kojima leluja neprežvakanost, sirova, jednako kao što Samuel gestikulira sirovost dok pjeva. Tako „Day Glow Fire“ djeluje sputano sve do refrena, a onda se rasprsne kao balon, u neku neobuzdanost, ali suši se, kao lokva vode na suncu, s krajeva prema unutrašnjosti. „Time on Her Side“ je sjajan disko hit, rekla bih, iako u sebi sadrži jednaku otečenost zbog odlaska/odlazaka voljene osobe, vuče na aktivnost, ne zabada misao u kutije s poklopcem, već je nostalgija i žaljenje s dozom pomirljivosti i smirenosti.

„North Star“ pomalo gazi u rok manir, i čini se da njena snaga može do izražaja doći tek na živim nastupima, i da će se ritam koji se rasipa kao kroz prste osjetiti kao vibracija... Snaga refrena u svakoj od pjesama je zaštitini znak, ponavljanja, pitanja koja traže odgovor, ali znaju da ga neće dobiti, pa i pitanja koja ne traže odgovor jednako. Ipak, u pjesmi „Ancient Water“ su i na tom polju zakazali. Tematski savršeno uklopljena u album, ali tu se završava sva uklopljivost.

„Through The Roses“ je možda i najsnažnija od svih ispovjesti na ovom albumu, povlači na dno svojim odustajanjem, zvuči kao pozdravno pismo, kao najava nečeg tragičnog, pomiješanog sa strahom, ali i s naznakom rješenja, nečim što zajedništvo može da okrene na drugu stranu, ma kako da se značenjski sloj sam u sebe zatvorio iznutra. Jedna potpuna pjesma koja može da stane u red s ona gorepomenuta dva najavna singla. O pjesmi „Ran“ sam već zapisala sve ranije kao himni nedostajanja koja u malo riječi oživljava i subjekat i objekat patnje. „Cave“ se takođe nadograđuje na pravolinijski ritam, ali se u ovom slučaju ta zvučna baza razgranava u korist namjere da se nevjerica, strah i anksioznost rašire i stvore odbrambeni balon oko lirskog junaka. Jednom kad sve te neugodnosti udare o zidove sopstvene nemoći, pašće na dno i biće ih moguće ugaziti i preći preko njih. „Cave“ je najotvorenija za interpretaciju u svakom smislu, i vjerovatno najsvjetlija tačka ovog albuma.

Namjerno sam za kraj ostavila taj duet sa Debbie Harry. Ženski vokal nije donio suptilnost u pjesmu „Shadows“, već je samo odigrano na kartu dvije sirovosti, jer se sukobljavaju, sučeljavaju dva stabilna, ali „na riječ“ osjetljiva glasa. Zrela i staložena Debbie, koja je prekoračila sedamdeset zemaljskih obilazaka oko sunca, i mladi, drčni i ranjivi Samuel zvuče kao generacija, što nas uvlači u novi metafizički prostor u kome sve ono što osjećamo nema veze ni s godinama, ni s iskustvom, već je iznutra, spontano, uvijek pitanje trenutka, nikako dubokog promišljanja. Bez obzira na zaključak koji podrazumijeva ostajanje kao dugoročnije rješenje, lijek za sve prethodno opjevano, „Shadows“ bi bolje zatvorila album nego „Black Rose“, ali koncept, iako je formiran oko jednog istog motiva, nije narušen.

Pored svih nabrojanih manjkavosti, „The Far Field“ neće sahraniti bend, jer album je u svojoj cjelovitosti prepoznatljiv, pomalo naporan za češće slušanje, ali ima svoj razlog, suštinu, namjeru, i sav je od sitnih svakodnevnosti ostavljenog, slomljenog čovjeka, upakovanih u divne stihove i pomalo pretjeranu slabost, ali ta slabost je ubjedljiva koliko i sve ono što pronađemo u sebi.

A mogao je biti jedan od kandidata za album godine.

Ocjena: 7.0/10