Zbilja, zašto je svaka pjesma o parama?

Pjesma „Nebo“ je bila odličan uvod u jedan refleksivno psihodelični ‘roman’ o ljudima koji obitavaju u svojim kutijama bez rizika da će unutar zidova izrasti drvo spoznaje, o ljudima koji bježe od znanja, i u svojim zatvorenim umovima grade svjetove po mjeri, svjetove nedodirljive, u kojima ne mora ni da se osjeća više od onoga što je propisano običajima. A onda na albumu „22“, novom čedu zagrebačke ekipe Seine, nižu se pjesme o parama.
Zbilja, otkud pare, zašto toliko para? Da je bar ona pitomija, glamuroznija riječ: novac. Ali 'pare' zvuče kao donji sloj primitivizma okićen prljavštinom svih neopranih ruku svijeta. Ali nije u tome stvar.

Najprije je ličilo na uvod u destruktivnu depresiju; bilo je tu dosta usamljenosti u melodijskim rješenjima, ali taj otok je ubrzo dobio etiketu „naš“, album se, uostalom, zove „Dva“, i nova verzija usamljenosti u dvojini je postala cilj, a melanholija je sve više ličila na smirenost i ušuškanost. Vrlo čudna igra emotivnog sažimanja s pjesmama u kojima se prepoznajem tek djelimično, u kojima sam samo gost.

Ta uvodna realizacija uvlačenja u lirske ljude koji poželimo biti ( „Om“) se nastavlja i u naslovnoj pjesmi koja obitava u ćošku poznatog doma, u polutami života gdje s novom zrelošću preispitivanja po automatizmu obuzimaju zdrav razum. Gracinova sposobnost da zvuče dosta ravnolinijski i njegov glas i njegova gitara, u simboličkom smislu oslikava granice nekretanja. Zvučni sloj koji kao da je u prostoru plafona je neki nedodirljivi svijet. 'To više nisam ja' nije samo sazrijevanje. To je odricanje od izvornog značenja samoće, to je pjesničko umiranje usamljenika i rađanje porodice.

Da ne bude zabune: jedino što je lakše kad se rade online intervjui metodom slanja pitanja i čekanja odgovora je dostupnost. Pa i u tom smislu zna da bude neizvjesno, pogotovo s umjetnicima za koje poštu otvaraju agenti. Dešava se, a to iz sopstvenog iskustva znam, da nas iznenadi brzina kojom nam neka ozbiljna zvijezda odgovori, a da se na one čija se karijera tek zagrijava ne možemo osloniti.

Sve ostalo je teško. Prije svega postaviti prava pitanja, ona koja će uz odgovore postići utisak bar neke prirodnosti koja u čitanju neće zvučati kao nasumično nabacana pitanja iz šešira. Nanizati ih tako da se jedno naslanja na drugo, bez znanja o onome između, postane vještina koja se može naučiti usput.

Da sam birala momenat za razgovor s Dunjom Ercegović, talentovanom, mladom kantautorkom iz Splita, nikako to ne bi bilo danas, pod pritiskom objave o gašenju 'projekta' Lovely Quinces. Naravno, nije to bio projekat, tako ga je Dunja sama nazvala, to je bila cijela jedna priča o muzičkom odrastanju, od spontane i naivne nježnosti, do bučnije i manje naivne iste te nježnosti. „End of the bridge“ je posljednji singl, simboličnog naslova, svakako, ali s dozom pobjedničkog urlika koji nam je u nekom trenutku mogao obećati mnogo od albuma koji se, nažalost, neće dogoditi.

Klizeći kontinuirano kroz diskografiju Bruce Springsteena, decenijama je dominantna bila čemerna atmosfera i neke od njegovih (a tu su u pitanju desetine) najprepoznatljivijih pjesama su taj osjećaj nepripadanja, ljutnje, tuge i razočaranja, nevjerice i bespomoćnosti olako prenosile na svakog slušaoca koji je posvećeno obraćao pažnju na njegov rad. Mali čovjek sa svim svojim velikim problemima (neshvaćen po svim tačkama uobičajenosti na relacijama: posao, kuća, žena koju voli, otac koji nije tu, država koja ne vodi računa o svom narodu), njegov lirski mali čovjek, ali samo u odnosu na ostatak svijeta, a zapravo velik u svom mikrosvemiru u kome razmišlja o pravim vrijednostima, zajedno sa svojim autorom je došao do sedamdesete zime svog života i odjednom želi da zaustavi proljeće.

Neki razgovori se uvijek mogu voditi u pravo vrijeme, ali način zna da sputava. Vrijeme za Nežnog Dalibora je već više od deset godina, bez obzira što su diskografske i koncertne pauze nekad preduge, kao što su preduga sva čekanja nečeg što vrijedi. Ono o načinu se odnosi na to da njihova muzika odgovara na više pitanja nego što sam u stanju da postavim, nekad konkretno, nekad pomalo zavijeno u lako raščlanjive metafore, a sve vrijeme provocira na preispitivanja i vuče na nove odluke, usput nudeći atmosferu za duboku povezanost s najintimnijim strahovima, onih od kojih smo, kao ranjiva bića zarobljena uglavnom tamo gdje ne želimo da budemo, u stanju da bježimo veći dio svog života. Kad već nije bilo njihovo festivalsko gostovanje, pa ni album „U slojevima“ s kojim smo i na stranicama Stereo Arta 'intimizirali' u nekoliko navrata, čak ga i proglasili najboljim albumom 2017. godine, a novi singl „Ne mislim“ i dva nastupa u Crnoj Gori (Gemiš' Bar u Podgorici 4. aprila i Blues Brothers Bar u Nikšiću, 5. aprila) jesu bili vrijeme da pronađemo način da Ivicu Markovića, konstantu Nežnog Dalibora, pitamo ponešto o bendu, stvaranju, novom albumu i porazu i predaji.

Strana 1 od 15

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio