Knjižara

Poezija Jasne Karamehmedović, još jednom

Rate this item
(0 votes)

Strah

Prestravljena sam

zbog godina koje se skupljaju

iznad moje glave,

u džepu,

u vozu,

u ćaskanju,

u učenju,

u čekanju,

u pošti,

u banci,

u bolnici.

Prestravljena sam

jer niko o tome ne govori,

jer su dani beskrajno ćutanje o smrtnosti.

Prestravljena sam

jer me niko nikada na ulici nije zaustavio da pita

- "Izvinite,koliko nam je ostalo vremena ?"

Prestravljena sam

jer moji prijatelji i ja u noći

okrećemo srca od prolaznosti

i nastavljamo hodanje oko suštine.

Prestravljena sam

jer sam ubijeđena

da je smisao u najudaljenijem koraku odavde

i da čak i u tom koraku

ja čekam

u džepu,

u vozu ,

u ćaskanju,

u učenju ,

u čekanju,

u pošti,

u banci,

u bolnici.

O nedostižnosti

Njegov glas
između žica vibrira
i vodi do najdublje tame
gdje se čekam 
i imam 15 godina
i sve je počelo-
ćutanje,
zatvaranje,
bjekstvo.

Njegovi stihovi,
u malom, zagušljivom baru,
gutaju vazduh
dim,
poglede,
i dovode svemir 
do ispod naših stopala

u tom trenutku mi možemo sve
pa zato samo sjedimo
i u hipnozi drhtimo.

I nije li pomalo tužno
što će me najviše imati
dodirnuti,
shvatiti,
jedan stranac u prolazu 
koji odlazi da se ne vrati
sa tim teškim neznanjem u srcu.

Daydreaming

Možda je ljepše maštati o Parizu 
nego otići,
biti tamo, 
osjetiti ga,
posle toliko ideja,misli,
slika i očekivanja,
imati grad koji te čeka
i zove do kraja
Možda je ljepše pustiti Pariz.
Neka on mene odmašta 
i sačuva od rastanka.

Ništa

Na mamu sam strah i strpljenje,

na tatu sam ništa,
na druge sam ubrzano sjutra
i grčevito juče,
na sebe sam iznova i iznova

na svijet sam premalo
i skučeno i (ne)predvidivo,
na Nikšić sam šuma,
jedan put od ponavljanja,
sumorni ponedeljak 
i vino kod muzeja

Poezija Monike Herceg

Rate this item
(0 votes)

Ana Magaš useljava u zvijezdu

nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani

  

Sudac poručuje:

Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu

Plesala si s čovjekom

koji je stigao s drugog planeta

Njegove su oči naborane zavičajem

u kojem nema kisika

Što je trebao reći tvoj muž

na prizor takvog neposluha?

  

Rate this item
(0 votes)

Da ne bude zabune: jedino što je lakše kad se rade online intervjui metodom slanja pitanja i čekanja odgovora je dostupnost. Pa i u tom smislu zna da bude neizvjesno, pogotovo s umjetnicima za koje poštu otvaraju agenti. Dešava se, a to iz sopstvenog iskustva znam, da nas iznenadi brzina kojom nam neka ozbiljna zvijezda odgovori, a da se na one čija se karijera tek zagrijava ne možemo osloniti.

Sve ostalo je teško. Prije svega postaviti prava pitanja, ona koja će uz odgovore postići utisak bar neke prirodnosti koja u čitanju neće zvučati kao nasumično nabacana pitanja iz šešira. Nanizati ih tako da se jedno naslanja na drugo, bez znanja o onome između, postane vještina koja se može naučiti usput.

(Još) tri priče Zorana Bara

Rate this item
(0 votes)

Jednokvadratni univerzumi

Kada je imala nešto više od godinu dana, Maša je posmatrala svoj krevetac kao što odrasli sagledavaju neograničeno prostranstvo otvorenog svemira. Šarenilo igračaka koje su ispunjavale njen lični univerzum, svakodnevno se menjalo i dobijalo novu nijansu, šireći okvir kroz koji je upoznavala svetove čije je iskričave pejzaže tek trebalo da otkrije. U tom jednokvadratnom univerzumu, sve je bilo na dohvat ruke i donosilo plišanu radost, trenutnu zamenu za majčinu ljubav, udaljenu svega tri sekunde bezazlenog plača. Jedini razlog za izlaženje iz utočišta svog ušuškanog kreveca bila je toplina roditeljskog naručja ili odlazak u zemlju snova putem mekanog portala ka drugoj dimenziji – jastuka na kom je svake noći, umorna od svemirske avanture, srećno i ispunjeno sklapala svoje radoznale oči.

Negde oko trećeg rođendana, granice jednokvadratnog beskraja su se proširile, a poznati univerzum se spojio sa neistraženim prostranstvom dvorišta i svih prostorija kuće kroz koju se, poput svemirskog šatla, kretala brzinom svetlosti, bežeći od nadolazeće jednoličnosti. Sobe su postale paralelni svetovi gde su živeli, za Mašu, jedini stanovnici čitave planete – bića zbog kojih je, iz dana u dan, njeno lice bilo nasmejano, a oči ispunjene izlaskom sunca. Kako je vreme prolazilo, radost je pronalazila i u učenju da sa ovim bićima sve razgovetnije komunicira, što ih je činilo dodatno zanimljivim, bez mogućnosti da joj ikada dosade. Kada bi se umorila od bujice pitanja što im je neprekidno postavljala ne bi li zadovoljila svoju razigranu radoznalost, odmor bi potražila u društvu vernih prijatelja – starih igračaka iz kreveca, u čijem bi zagrljaju, kao nekada, zaspala ispod zvezdanog neba zalepljenog na ravnoj površini hladnog betona.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio