A zatim idem redom, ređam hitove, „Somebody Told Me“ s onim usisavanjem u pjesmu, glamuroznim i zastrašujućim u isto vrijeme, s gotovo istim opterećenjem kao u „Mr Brightside“, ali nekako su emocije na nivou iskontrolisanog, na liniji razočaravajućeg. „When You Were Young“ je za mene u jednom trenutku bila najbolja pjesma ikad napisana, pa onda „Sam's Town“ iz koje je vrištao Springsteen s viškom sintova, ali jednako snažan. Slušam onda cijeli album „Sam's Town“ i kunem se, u tom albumu sam vidjela budućnost američke muzike više nego u prva tri albuma Gaslight Anthema, a preklapali su se na tematskom, a ponegdje i na gitarskom planu, po senzibilitetu najviše.
Već je „Day & Age“, četvrti studijski album vegaškog benda The Killers bio nedovoljno snažan da održi pažnju. Oprostila sam se lagano s bendom koji je digao ruke. Možda je to bila tačka na kojoj su se istrošili, zasitili, ili postigli najviše što mogu. Solo karijera Brandona Flowersa je vukla na mejnstrim pop, nanizao je nekih bljutavih poluhitova, izgubio na ubjedljivosti, dodao na svoj izrazito karakterističan način pomalo od 3 doors down, malo Bronski Beat, malo Gotye, malo Maroon 5, pa je sve ličilo na neku zvučnu čorbuljinu koja je jedva jestiva, ali neće se baciti prasadima.
Veliki povratak Killersa je, u najmanju ruku, najavljivan kao vaskrsenje. Onda se konačno pojavila pjesma „The Man“, prvi singl koji najavljuje album „Wonderful Wonderful“.
(Duga dramska pauza)
(Još jedna pauza za plakanje)
(Cigareta ili dvije za smirenje)
„The Man“ potpisuje dvanaest (ako se nisam zabrojala) autora. A gdje je puno babica, tu su kilava djeca. Da bar jednom starima dam za pravo. Šta je tih dvanaest autora ponudilo? U najmanju ruku nešto jedva slušljivo, dosadnjikavo, više besmisleno nego ozbiljno, iako zvuče najozbiljnije moguće. Nekome će ono „jer draga, ja sam obdaren“ zvučati smiješno, a meni zvuči žalosno da se onakav bend spustio na prizemlje bilo čega prizemnog, da je izgubio nit, ali da još uvijek nekako ne vide, ili ne žele da vide, ili nisu u stanju da prepoznaju svoje potpuno srozavanje. Nanizani plitki stihovi u kojima se naglašava izrazita muškost su zasigurno dio provokacije Brandona Flowersa (i još jedanaest) autora, ali takvog glupiranja (da, upotrijebila sam riječ „glupiranje“ u nedostatku neke otmenije riječi za glupiranje) bi se postidio i Stephen Lynch, poznati komedijaš s gitarom u čijem se opusu nerijetko nađu takve besmislice. Bilo je otmenijih načina da se prenese poruka. Inteligentnijih. Nekadašnji The Killers su znali ponešto o sarkazmu. Šta se dogodilo u međuvremenu – vjerujem da me više i ne zanima.
To što je sva „priča“ umotana u fanki ritam, s malo karakteristika sedamdesetih, a malo iz osamdesetih, s mračnošću devedesetih, ni na kom nivou ovu pjesmu ne može učiniti većom. Ovo je jedan od najnepotrebnijih povrataka nekog benda, osim ako me ne demantuju ostatkom albuma, a to ćemo do kraja ove godine čuti zajedno. Do tada možete plesati uz ovu pjesmu, čini se da za plesanje, onako solo, mrdanje kukovima u mjestu, da je za to i više nego dobra.
