Nisu sve pjesme ljubavne, nažalost. Ne klasično ljubavne, naravno, ima tu ljubavi usmjerene ka sebi, zdravom razumu, čovjeku –pojedincu, planeti, onim zdravim ćelijama društva koje bi mogle da se pokrenu da urade nešto, hipotetički. Tako je odnos jedan na jedan sveden na dvije pjesme (Kasper i Pesma za tvoj rođendan), a odnos jedan naspram nebrojeno mnogo je u ostalih sedam. I osim izuzetnih meditacija u gitarskim solo dionicama (čija emotivna neverbalnost ima više informativnih kodova nego svi tekstovi po dva puta da se ponove), i usitnjenih ritmičkih oscilacija koje nisu pozadina, već „drugi glas“, ovaj album u svom ukupnom utisku može da govori i bez riječi, samo što bi u tom slučaju bio otvoreniji za interpretaciju i naginjao bi ka emotivnijem, na odnosu dva ja unutar jedne osobe, ili ka igri dva otopljena srca. No, u tom slučaju bi bili uskraćeni za neke poruke koje nadrastaju album, i za glas autora svih pjesama, Dina Kapetanovića, glas koji se umiljava i smiruje, čak i onda kad je u svojoj najnemirnijoj fazi.

Poente se nižu, svaka nova pjesma (pa i one ljubavne, kojih je premalo) ima neku svoju zaokruženost, a kompletna poetika se sažela u jedan jedini stih: „Pobuna je nema, a priča se svaki dan“ (iz naslovne „Spasi se sam“). Sve te poruke uvijek računaju na reakciju, a na kraju su ipak više skup frustracija i negativnosti koje traže kanal kroz koji da se izvuku. Način na koji se kristališu u muziku koja izuzetno prija i stimuliše, taj način nam svakako najlakše dolazi do svijesti. Nažalost, kao borci za sopstveno bolje sjutra uglavnom omanemo. A to je ono što ovaj album stavlja u prvi plan. Na najbolji mogući način. Takvih je malo s naše, crnogorske, adrese, i samim tim je još značajniji.

Ocjena: 8.0