1.. Vlada Divljan – Moja si

Danas je tačno mjesec dana od kad mi omiljeno Stablo nije uputilo ni jednu jedinu riječ. Odjednom, bez najave i objašnjenja, utonulo je u neku, naizgled neinformativnu, tišinu, uznemirujuću i zarobljavajuću. Rodio se u meni nepremostivi nemir od kojeg je sve postalo gore. Ja sam postala gora.

Noću se naslanjam uz to stablo, leđa o zamišljena leđa, ćutim mu duge sate , jutrom mu pričam priče u nadi da će prelomiti i progutati sopstvene riječi zarad moje posebnosti, ali... ali ja nisam posebna. Možda je to ta informacija koju je trebalo da upijem ni iz čega.

Puštam mu noću Vladu Divljana. Stablo strese svoje grane kad krene „Moja si“, isto kao što se moje butine stresu i krv prostruji toliko brzo da bi se mogla izmjeriti svaki put kad se ono nasmije. To lagano titranje po činelama koje se pretače u ravnomjerno izazivanje udaraljki, dugo „a“ u susretu s dinamičnom gitarom, nalik na pojanje u toku epileptičnog napada, Divljan koji deklamativno usporava prasak, uključivanje hora koje doziva eho velikih hramova, kao liturgija koju bi režirao Stenli Kjubrik; bijesno „moja si“, ali ne agresivno, već zaštitnički bijesno, ponekad samo da bi zavaralo nemoćnost u toj priči o sukobu želje jedne osobe (da, osobe, u procjepu između onoga što jeste i onoga kako se osjeća) s tradicijom, hrišćanskim dogmama, svijetom koji je okružuje .

Na albumu nikad nije zvučala tako ubjedljivo, tako snažno, tako provocirajuće odlučno da pokori usmdjelu potrebu svijeta da se prilagođava, umjesto da se mijenja po sopstvenoj potrebi, kao u ovoj live verziji Divljanovoj, dokazujući da su Idoli oduvijek bili Divljan i još neki drugi muzičari, i da razlozi zbog kojih nikad više nisu mogli da snime normalan album ne leže u njihovim nepomirljivim razlikama, već u najobičnijem nedostatku ideja i činjenici da su previše razmišljali nakon što su sebi zadali moćan zadatak.

2.. Zoran Predin – Čekaj Me

U sjeni te snažne krošnje čekam. S čekanjima sam na zagrljajima i poljupcima u oba obraza. Nekim tapkanjima po ramenu, sažaljivim pogledima. Tužnom afirmativnom jecaju. Bliskija nego sa Stablom pod kojim čekam. Čekam dan da se do mene poturi neka riječ , da se sastave kockice moje nesređenosti; čekam da jedno malo biće odraste, da napišem priču koje se neću stidjeti. Čekam dan kad će moji demoni zaspati, kad ću prihvatiti da nekih osoba više nema, i kad ću prihvatiti da nekih osoba, nažalost, ima.

U svom tom čekanju se nastavlja Zoran Predin u prekrasnoj, meni najdražoj, njegovoj pjesmi (ovdje u prevodu Arsena Dedića), u poeziji koja skida taloge besmisla koje mi se utrljava skakodnevno u kožu, u smirenosti kojom urla svoju bespomoćnost, ali i namjeru. Zna ko želi da bude, zna šta hoće, ali ne može sve to sam, mora sve to za nekoga. „Čekaj Me“ u ovoj klavirskoj verziji ne pati od manjka instrumentalne punoće, naprotiv, dovoljna je i govori tamo gdje riječ zastane da dočeka novu.

Te „zabranjene misli“ koje se iz čaura pretvaraju u prekrasnog leptira su kratkog daha, jednako kao i život leptira što bude kratak. Vraćanje u stvarnost, na stanicu s koje sve kreće, prepuno je osjećaja krivice i „biću onaj isti“ je želja, namjera, a ne samo prazno obećanje. Dramatična klavirska pratnja pred posljednji refren (opet naglašavam: u ovoj verziji, iako je svaka do sad imala svoju tačku na kojoj su tenzije rasle i sve pucalo mimo šavova) je najiskrenije sažimanje kajanja koje sam ikad osjetila u zvukovima koji dopiru do mene.

Dolazi Predin u moje malo misto uskoro. Radujem se.

3.. Nina Romić – Stablo

Plavo kao boja vječne tuge. Moje Stablo koje nestaje u magli. Moje Stablo koje nije više dom za moje najčudnije misli. Raskorak između dva svijeta je sve veći, stvara se rupa veličine nekoliko tuđih života. „Znam tko si ti tek sada kad postali smo strani/Znam da tek sad dišem bez uzdaha“. U samo dva stiha se nataložila istina svih odnosa na kojima sam u životu radila. Odsustvo govori više od prisustva.

Ja pamtim snagu Stabla koje se bori da dođe do vazduha i ne odustaje. Ja poznajem Stablo koje je usmjereno ka onome što govorim, što pišem. Ja vjerujem Stablu kad kaže da je budno zbog mene, a ne zbog sebe. Ali prava je istina da je snaga Stabla u ignorisanju. U onom trenutku kad odigne sjenku od tačke na kojoj bespomoćno, kukavički stojim i otme mi hladovinu. Tada se užari tijelo, tada se užare misli, pa kao zmija, ugrožena, palacam jezikom i sikćem prestrašena.

Volim kako svako malo naiđe po jedna pjesma Nine Romić da mi kaže ko sam i kako se osjećam i bude u pravu. Ovog puta s dominantnim dirkama, nježno i uspavljujuće, bez obzira na potrebu da glasom simulira nešto slično bijesu u pojedinim trenucima bespomoćnosti. Tako se osjećam sada. Uzvišeno, ljuto i nemoćno.

4.. Strugill Simpson – The Promise

Naiđu, pa se ponovo gube, neki periodi kad sam nesigurna i kad je moja glava u stanju da proizvede gomilu idiotskih ideja, koje me mentalno zakopavaju u duboku jamu iz koje se, recimo, Alisa ne bi mogla vratiti nikad. Sama budem svoj najveći neprijatelj.

Ali znam jednu osobu koja kao da je izašla iz pjesme „I promise“ i koja ne bi bila u stanju da kaže sve ovo o čemu pjesma pjeva, i ne sigurno takvim glasom koji se iz jedne pomalo utučene, kafanske (ne mislim na neku našu, krajputašku kafanu) pretvori u krik proizveden negdje na planinskom vrhu koji ne odjekuje samo zato što je okružen bezvazduhom.

Bezrezervna podrška, saosjećanje, prisutnost, pažnja i ljubav isijavaju iz ove pjesme, jedne od najboljih obrada koje je moje razmaženo uho ikad čulo. Sturgill Simpson je uzeo tekst od When In Rome, uveo je u sopstveni minimalizam i vrlo dojmljivu mušku hipersenzitivnost i učinio je svojom za sva vremena.

5.. Branimir Štulić - Tople usne žene

„Noći su najteže“, kažu. To umarajuće fraziranje, posvuda prepametni ljudi koji uvijek znaju kako se osjećaš, bez obzira što ne znaš gdje udaraš, ta spadala koja ti po sto puta kažu da ćeš se smrznuti, ali nikad ti ne bi ponudili džemper. Šta oni znaju o noćima, kad hrču prije nego im se glava dočepa jastuka, i znaju o svjetlosti samo ono što ne iziskuje bilo kakvu aktivnost uma koji im manjka.

Noći su divne.

Te puste ceste, ti zrikavci, ta prilika da konačno čuješ sopstvene misli, ta prijatnost u vazduhu, sjene umjesto ljudi, misli umjesto besmislica, a onda i dugi, nježni poljupci vrhom jezika umjesto usputnih tapkanja prstima, tek da se ne zaboravi bliskost.

Čudne dileme, miris kose njene, ravnodušne sjene, snovi i neke tople usne...

Parafraziraću Frederika (tipa kog uopšte ne poznajem), koji se pozivao na Arhimeda (još jednog tipa kog nikada neću upoznati): uzmite, rasparčajte, poslužite se, ali mi ne dirajte Džonija.

6.. Leona Paraminski – Pričaj Mi, Molim Te

Nisam ni u jednom trenutku pomislila da je ovo što Leona Paraminski govori manje od bilo koje druge pjesme koju volim. Nema veze što ne pjeva, ja sam je slušala dok svaku riječ i svaki uzdah nisam naučila napamet. Negdje zato što je sva ranjiva i nježna u svom govorenju, negdje zato što njena nemoć postaje zajednička, negdje zato što ni sama ne znam šta od svega izgovorenog može da se preslika na moju stvarnost. Nestajanja, nedostajanja, odustajanja, pitanja bez odgovora, dani bez konkretnog cilja. Uspomene. Sjećanja.

Samo što se u pozadini mog života ne čuje ta diskretna, a opet prekrasna klavirska pratnja. U glavi čujem šum i osjećam nečije drhtanje. „Drhtanje u svodu“? Jesi li to zaista ti, na nekoj fotelji, iščitavaš o posljednjem Vladislavljevom putovanju u Deretićevoj verziji, i je li to tvoja sjenka na zidu, ustala da me pozdravi, jadnu i zbunjenu, ali dovoljno bezobraznu da se ne sklonim nikada? Ponekad je najteže otići, pa i onda kad ostati nema smisla.

Pjesnik Anđelo Jurkas je dobar s jednostavnim riječima koje pogađaju i odvajaju meso od kostiju. „Pričaj Mi, Molim Te“ je zvanični soundtrack njegovog filma „Zbog Tebe“ i to je još jedno čekanje koje se pridodalo svim mojim čekanjima.

7.. Moody Blues - Nigts In White Satin

Davno sam se odrekla radijskih hitova, naslušavši ih se prethodno do te mjere da sam neke vanvremenske melodije počela da prezirem, da ih osjećam kao želudačnu kiselinu koja neće prestati dok je ne prespavam ili mi izađe na nos, pa sam i „Nights In White Satin“ prežvakala na više desetina načina, sve do momenta kad sam poželjela da je ne čujem nikad više, ni pjesmu, ni Moody Blues.

I onda mi dođe to Stablo i ostavi mi je kraj uzglavlja da me uspava i ja se poslije dugog opiranja prepustim tom razlaganju melodije, tom uvlačenju u toplotu jednog nakaradno napornog, ali čudno iskrenog I love you. Plaše me te fraze u pjesmama, pojedu suštine i poente, jer „Volim te“ ne može biti ništa više do razlog, i svaki pokušaj da se pretvori u nešto drugo ga nabubri kao kvasac i pusti ga da se rasprsne.

Kombinacija moćne bas linije, perkusija, jedine solaže na flauti na koju sam u životu obratila pažnju i nevjerovatnog vokala Justina Haywarda čine moćnu zvučnu sliku gotovo dramatičnog prizvuka, kao da je cijeli orkestar negdje na maloj pozornici izvirio iza crvenih zavjesa s kojih je juče skinuto Ć, M i J iz natpisa Srećan 1. Maj.

Ležim među neposlatim pismima. Jutro je jednog značajnog dana u kome se najvjerovatnije ništa neće dogoditi. Slušam flautu i gledam u prazno.