Već smo vam skrenuli pažnju na odličnu, odlučnu i bučnu zvučnu sliku nekoliko bendova – Šajzerbiterlemon, Johanbrauer, proto tip i KOIKOI - a evo sada još dva koja kovitlaju prašinu, podižu je iz temelja i to visoko, cementirajući status pomenute zbirke ljutih, krutih i kurčevitih singlova do statusa najznačajnije kompilacije rok pjesama u regionu - ove a vjerovatno i nekoliko prethodnih godina. I Sv. Pseta i Sitzpinker snimili su već po ubjedljiv EP/mini album, potonji bend i par zapaženih singlova na alternativnoj sceni, pa ne iznenađuje sasvim ovakva probitačnost, ubitačnost njihovih svirki i riješenost da pometu sve pred sobom u samo dva i po do tri minuta rokanja.

“Iukrug, ikukrug, iukrug” prvopomenutog dvojca čija su nam imena nepoznata zapravo je fanatična, frapantna, u srži melodična grmljavina gitare i bubnja, zauzdana u brutalan, besraman instrumental sa ponekim pratećim (pra)povikom, instrumental koji bi mogao trajati beskonačno sve dok ne nestane snage, ciklično se (samo)obnavljajući, iznova rađajući, oslobađajući zadivljujuću, životvornu energiju.

“Metanoja”, u smislu promjene o kojoj pjeva harizmatična pjevačica Dunja, takođe kulja i kipti od ekstaze stvaranja, od siline sviranja, posebno kada se raspomami Danilov briljantni bubanj i (naravno) razobručena bas gitara Pavla, glavnokomandujućeg u ovom trojcu koji priziva brojne trio postave ali se svejedno čini bez presedana. Punoća zvuka prvenstveno je odraz njine mladalačke strastvenosti i izvođačke iskrenosti, ali ne zanemarimo ni produkciju i miks Uroša Milkića, koji je snimio sve HALI GALI numere u Down There studiju.

Za sveukupan, izuzetno moderan i prodoran utisak zaslužan je kompletan kreativni tim, koji je vizuelno vrlo atraktivno upakovao odnosno prezentovao ove i druge bendove, na čijem čelu je Andrea Tešanović. Očigledna je i nesporna snaga novih, svježih snaga koje su izvirile iz BG "podzemlja", te prijete da pokore širi krug fanova, ljubitelja iskrenog, seksipilnog i bestidnog rokenrola u raznovrsnim svojim oblicima, većinom melanžiranih, dobro istranžiranih pa prearanžiranih žanrova. Valja ih podržati koliko god je moguće, te proširiti priču da postoje i da se ne boje da osvoje više nego što imaju. Jer zaslužuju neuporedivo više pažnje, i u to nas uvjeravaju bez zadrške, artikulišući sopstveni bezobrazluk, žestoku srčanost i stav, kao svojevrsnu generacijsku (po)bunu protiv sumanutog sistema u zemlji Stradiji.