2017. je vjerovatno bila najbolja godina za uhvatiti uživo Father Johna. Imao je za sobom „I love you honeybear“, imao je dovoljno bijesa i još uvijek je imao bradu. Nevezano za posljednje, čini se da je na ovom njujorškom koncertu bend (orkestar) nalegao na Tillmanovu emociju taman toliko da se odnos dostojanstvenog i pseudointimnog ne sukobe dok ne nadvlada jedno od to dvoje, a narastajuće orkestracije sarkazma kao posebna umjetnička magla imaju razornu snagu hladnokrvlja, što će ovaj koncert do samog kraja (a traje više od dva sata) pretvoriti u igru približavanja publici tek toliko da se konektuju osnovni paketi uzajamnosti, a zatim i pomalo naglog distanciranja u teatralnoj narcisoidnosti najuzvišenijih trenutaka ovog spektakla.
Kombinacija pjesama formira scenario kome smo svi u nekom trenutku svjedočili, zavisno od percepcije kojom raspolažemo, a poseban sloj su one gitarske uvodnice kojima se orkestar naknadno pridružuje, ali ne izlazi iz polutame, ostavljajući reflektore uperene u pojedinca. Čini se da je kod Josha Tillmana sve dobro isplanirano, pa i ona ležernost kojom se obraća publici.
