Zastala je na ulazu u metro. Vratio joj se film od pre par godina, kada je ostala mirno da spava, a njen suprug je metroom krenuo na posao. Ne ovom linijom, ali svejedno, uspomene su same došle. Više ga nikad nije videla. Sa teškom mukom je nastavila da korača ka eskalatorima. „Zašto uvek ovaj isti osećaj? Hoće li ikada nestati?“ Zaustavila se kod prodavnice sa pecivom. Nervoza je terala da nešto pojede. Ne boji se ona metroa, ne boji se ona tog zatvorenog prostora pod zemljom, tog mrklog mraka koji se ne primećuje, zahvaljujući veštačkom osvetljenju. Ona mrzi metro jer joj je uzeo sve što je volela. Njen suprug je stajao blizu sigurnosne linije, kada je prišao manijak i udario ga tako snažno da je pao tik pred kompoziciju koja je ulazila u stanicu.