Lidija Deduš ima sposobnost da uvuče čitaoce u tijelo sopstvene junakinje. Da im učini prostor njenog daha uskim, da snovide i kratkovide zajedno onu istu muku, bojazan, neispunjenu želju kojoj će pripovjedačica u melodičnom, ali ipak ne toliko razigranom stihu Deduševe, nacrtati rogove i rep. Nije nam ova poezija data da bi pobjegli, a da se ne vratimo. To što su prostori i njihovi uzurpatori stvarni do mjere da im svakome možemo prepoznati ime i namjeru, nije poziv da se priključimo akterima na sceni, već da ih pustimo da se sami sa sobom izbore. Od načina bira i dramu i antidramu, forsirajući nepripadanje zacrtanim odlukama koje potiču iz vremena kad o odlučivanju se malo zna, ali se jasnije vidi. Izdizanje iznad situacije, makar je i krv vukla prema dolje, ili bilo koje svojatanje koje se crta teškim lancima oko članaka, poseban je sloj odnosa između njene lirske žene i ostatka svijeta. A taj ostatak su nerijetko odrazi, nikad cjelovita bića, sjenke su svega onoga što su usmjerili ka osobi koja o njima plete nemirne i svojeglave stofe. Lidija Deduš je i bojažljivo nježna i silno neustrašiva u istoj pjesmi, samo je pitanje koju ćemo od te dvije prepoznati red ili dva ispod naslova.

D. ERJAVŠEK

kišobran i orasi

spuštam ti ogradu u sebe

drvenu letvu s ramena

u blago napuknutim orahovim čamcima

leže pčele uprljanih koljena

kažeš

osjećaš li kako se trzam

osjećaš li kako se ljuštim

polja širokog obruba vuku me za ruku

stršim uz putokaz

i kažem samo ravno

vučeš me na planinu

s vrha neba padaju vrapci

vjetar ti pušta korijen u kosi

livada je puna perja

Iz ušuškanosti slobode i kasno (ali ne prekasno) ostvarenih želja, svoju poeziju piše Suzana Matić. Lagano, kao da govori nepokretnom odrazu svojih prošlih poteza, ne misleći o njima kao o greškama koje se nijesu mogle ispraviti.

„Zvučala sam kao da znam o čemu govorim“ je esencijalno priznanje, poenta, mudrost kakvoj se uvijek nadamo kad izađemo iz jedne faze života koju bi valjalo zapečatiti. To je lajtmotivski princip na kome počiva samouvjerenost, nikad lažna, samo ponekad upitna u samospoznajama. Jezik ove poezije se razliva kao da u pozadini prebira po žicama, metodom koja će iz suštine problema dovesti ne do razrješenja u posljednjem stihu, već do opuštanja. Na taj način će velike dileme i mučne postojanosti dobiti svoj prostor, ali ne i zauzeti neki koji im ne pripada. Sve se na krajevima svede na ostavljanje prilike za disanje onoj lirskoj ženi koja nas provodi kroz zbirku „Usnena predaja“. Kad je tuga, onda se suzdržavamo od suza. Kad je zagonetno, onda podignemo samo jednu obrvu. Kad je sreća, onda ne vjerujemo sasvim. Na taj način naša interpretatorska uloga postaje značajnija, stapamo se dijaloškom varijantom, kao da smo u svim tim situacijama proboravili, ali talentovana pjesnikinja Suzana Matić ne ustupa nikom svoje prste i svoju, opijenu vinom, tastaturu.