Istina je da ako ne može sve što imaš za reći da stane u pjesmu od tri minuta, teško da će stati i u dužu, a opet, malo je istinskih majstora u muzici koji dosljedno svode svoju misao i odgovarajući instrumentalni oblak u tako malo vremena. Nekima tri, a nikšićki Punkreas ovog puta u manje od dva minuta zvučno oslikava jednu, budimo i mi svedeni, epizodu za šankom.
Serije istrošenih pjesama koje su u datom trenutku bile izvan svog vremena, uz pratnju onih koje su malo brže dosadile, beskrajna ponavljanja istih refrena iz dana u dan (noći u noć), od kafane do kafane, u trenutku zanesenosti i samoće, mogu postati sasvim opipljivo društvo, i upravo to je i prva i posljednja asocijacija na ovu zaista bogatu minijaturu koja nije klasično napisana, već 'sazdana' od prototekstova koji su se stopili jedan u drugi majstorskom vještinom gitariste (ovog puta i autora) Veljka Vučurovića, uz diskretnu 'asistenciju' lirskih objekata, onog 'društva iz kafane' koje je otvorilo puteve inspiracije.
Muzika ima prepoznatljivu dinamiku Punkreasa, stabilnu i sirovu ritmičku podlogu za raspšavajući gitarski zvuk, a ovog puta i nekoliko izuzetnih i kratkih gitarskih varijacija nakon drugog refrena koje će iz pozadine dodati atmosferičnosti i pojačati utisak ove neobične posvete Đuletu, Bajagi i Dadu, ili antiposvete, ako značenjski sloj ne popusti pred cinizmom i provokacijom. Jer ovo može biti jednako i igra i kritika, koliko i jedan krug po korzou vikendom.
Teško je ignorisati činjenicu da Punkreas, nakon toliko pjesama u čijem je središtu bila uglavnom nepravda protiv koje se moramo boriti, pjesama koje su se bavile hroničnom truleži ovog društva i načinima na koje bi se protiv iste trebalo boriti, što sa sobom nosi izvjesnu dozu ozbiljnosti u pristupu, ovog puta zvuči kao da se zabavljaju, i to je dovoljno da već znamo da će „Elizabeth“ biti vrhunac budućih svirki ovog benda, pa makar ih i otvarala.
