NA PRVO SLUŠANJE: Fauna – Kaliko
Ritmičke meditacije su postale toliko raznovrsne da svaki izvođač može sebe nazvati originalnim u vodama nečeg što već dugo postoji kao podpravac u muzici. Upravo dadaistički pristup (jer bez obzira koliko u autorskim namjerama ima nekog reda, ne mora ga nužno biti kod primalaca utisaka)čini da ponavljanja motiva mogu da se razliju u nepoznatom pravcu. U lirskom se razlikuju onoliko koliko se snatrenja svakog pojedinačnog čovjeka razlikuju, dok u auditivnom smislu ipak podliježu manje ili više sličnim odsustvima provokacije (više su u pitanju 'nagovaranja'), pa se svodi na poigravanja tempom, osobena lelujanja u međuprostoru i maštovitost u aranžiranju. A tu mogućnosti ima koliko i nepovezanih misli.
Fauna (dvojac Iva Čupić i Kristijan Cindrić) s proširenim bendom prati dosljedno taj obrazac u pjesmi „Kaliko“, bez pretencioznosti i bez pasivne agresije(što nije rijetkost). Njihova posebnost je u savršenom sažimanju ritma s vokalom, u smirenom nadograđivanju misli, personifikovanju tamo gdje se najmanje očekuje. Jer biti Zub koji ima sopstvenu misao, to je čovjek koji ima misao o zubu. Čovjek koji ne voli da se odvaja od sebe, naviknut na najgore u sebi. Možda jedino to što se uvodi pojam 'sna', to opravdavanje, narušava neznatno bezumnost kojoj se na kratko moramo diviti, omamljeni 'pamučastom' milinom. Dok lebdimo u toj psihodeličnoj stvarnosti, ona druga nam, nadamo se, obećava još ovakvih pjesama, a i animacija je odradila dio u potpunom utapanju u nadrealno. Ovo je za Faunu tek prvi zvanični singl.
