U pjesmu „Truth Is A Beautiful Thing“ se ulazi polako, na prstima. Tu, na vratima, klavirska zavjesa se razgrne i Hannah Reid dočekuje s pogledom ranjenog mladunčeta srne, sama, zbunjena, polako nestaje pred očima i ne jeca. Reidova nikad ne jeca. Njen glas je ranjen koliko i taj zamišljeni pogled, ali ne dozvoljava sebi da se to čuje. Zna da je sve u povjerenju.
Nudi se da pridrži srce, nudi se da pridrži ruku. Kad se nudi, zvuči najbolnije. Duboko svjesna. Klavirsku zavjesu vjetar pomijera lijevo i desno i povremeno joj sakriva lice. Sve je jači taj vjetar i u refrenu se razgoropadi. Više njen glas, nego vjetar. „Zamijenimo mjesta“, kaže, „iako ne mislim da bi mogao podnijeti ovoliku bol, bacila bi te na koljena.“ I neće se zatvoriti vrata do kraja pjesme. Zavjesa će se njihati još malo, dok ona priznaje da to počasno mjesto u srcu nije promijenilo svog vladara, pa završi svoju misao bolnim napjevavanjem, dok se sve ne ogrne tišinom.
„Truth Is A Beautiful Thing“ je cijela ljubavna priča, nezaokružena, ali nije ni vesela. Nema nedorečenosti, već samo izbjegavanja da se neke stvari kažu, a te stvari bi oslobodile mnogo duhova, možda i dobrih. Istina je ono što stoji na čvrstim nogama jednog odnosa, a ne neka potvrđenost pred svijetom. Intimna je i, u ovom slučaju, bolna. A Hannah Reid zna da pokaže bol, zna da je prenese na drugu osobu nenamjerno, kao da je to najprirodniji osjećaj koji je spoznala u sebi.
Čini se da će novi album benda London Grammar, koji će zvanično biti dostupan početkom juna, uspješno ispratiti (s razlogom) izvikani prvijenac. A to je najmanje što smo mogli očekivati.
