Autobiografiju, kako se to stručno naziva. Njom je, svi izvješćuju, ogolio svoju dušu, uveo nas u svoj život, šokirao svijet svojim priznanjem, svojom iskrenošću, svojim humorom. Čovjek je samo priznao da pati od depresije, da je sjeban i da je sasvim nebitno imaš li milijune na računu ili nemaš. Kad si sjeban, onda si sjeban i možeš se pokriti dekom i spavati, kao što je naš (moj, vaš, tvoj) junak to i napravio. Za sve nas koji znamo Brucea, iako on kaže da ga ne znamo, da nije ni pola rekao i otkrio o sebi od onoga što je mogao (vjerujem da nije, pa nije glup da i to još napravi), ova knjiga nije nikakvo posebno i šokantno otkriće. Da, zanimljivo je bilo čitati i procesuirati iz perspektive glavnog junaka cijeli taj svijet, cijeli taj put kojeg je morao proći da bi došao do statusa internacionalne glazbene zvijezde, legende rock'n'rolla, dobitnika svih mogućih glazbenih nagrada i jedne filmske. Naravno da je bilo zanimljivo uživjeti se u tamne i mračne uličice i klubove New Jerseya kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, kad je Amerikom vladao postvijetnamski duh, segregacija crnog i bijelog stanovništva, racije i svašta nešto (ne znam, nije me bilo ni u ideji tad), prolazio je on kroz svašta, svirao je za ništa, dolar ili pet, čisto da imaju za preživjeti tjedan. On i još par istomišljenika, glazbeno nadarenih tinejdžera koji su htjeli glazbom promijeniti svijet, potaknuti tom istom glazbom koju su im prenijeli njihovi junaci, a koju su mogli čuti isključivo na radiju (uglavnom Beatlesi i Stonesi).
Svirali su po svim klubovima u New Jerseyu, putovali i do Kalifornije, skoro poginuli na putu, neslavno se vratili natrag u Jersey, sve vrijeme voženi nekom ludom idejom, željom, egom, inatom. Bruce kaže da je zapravo on bio krivac, on je bio pokretač svega ludog, želio je sve jer ga je tako baka odgojila, da zaslužuje i može dobiti sve i zato je htio sve. Opisuje kasnije kako nije sve teklo onako kako je zamišljao, ali je na kraju, potpisavši za Columbiu kod Johna Hammonda, ipak došao do svog cilja, pa je izbacio prvi album, pa drugi; nijedan nije baš bio uspješan zbog dužine teksta i ne baš radijski prilagođene glazbe. U konačnici je napravio glazbeno remek djelo, album koji je u svojoj srži iskren do kosti, romantičan do boli, tužan do vječnosti. Radi se naravno, o „Born to Run“ i sve ono što je uslijedilo nakon je poznato svakom donekle upućenom poznaniku Springsteenovog opusa.
Nakon toga su uslijedili sudski procesi i mučne parnice s bivšim menadžerom Mikeom Appelom, koje su zakočile njegovo daljnje glazbeno stvaralaštvo, ali je i to prošlo. Dolazimo do procesa nastajanja „Darknessa“, „The River“ - kao dvostrukog remek djela, zatim depresivne „Nebraske“, kao odraza njegove cijele obitelji i života koji je vidio i kroz koji je prošao. Imati trideset i nešto sitno godina i pisati na onaj način, doživjeti svijet onim očima i pretočiti sve to u onakav tekst, to je umijeće i kletva. Umijeće, jer si s drugima podijelio sve ono što su možda i oni sami okusili i na svojoj koži prošli, a kletva jer si baš ti taj inicijator i ta žrtva kojoj se to sve baš tako moralo dogoditi. Nema tužnije i iskrenije pjesme od „My Father's House“ ili „Used Cars“, to se mora poslušati srcem i doživjeti srcem, nema tu puno filozofije ni kompliciranja u tekstu, da ne govorim o glazbi, ogoljena akustična gitara i usna harmonika.
Uz svu tu kreativnu stranu svog stvaralaštva i glazbenog života, Springsteen se na trenutke dotakao i privatnog, pa nam tako priča o svojim ljubavnim teškoćama, mizoginiji, nemogućnosti da dozvoli sebi da voli i bude voljen. Prvim brakom s Julianne Phillips pokušao se dovesti u red i dokazati sebi i njoj da može biti dobar suprug i potencijalni otac, ali ispalo je da ipak ne može, ne zato što se u priču umiješala Patti koju su svi doživjeli kao razaračicu braka, a što nam on negira jer su se ipak znali i susretali kroz posljednjih petnaestak godina, već zato što i on sam u kasnim tridesetima nije bio u stanju sebi priznati što je, tko je i što zapravo želi.
Knjiga je podijeljena na tri dijela, prvi se bavi samim počecima, guranjima kroz razne bendove, glazbene uspjehe i neuspjehe, druga obuhvaća glazbeno najznačajnije razdoblje njegove karijere, od senzacionalnog proboja s „Born to Run“ albumom, preko „Darknessa“, „The River“, „Nebraske“, pa sve do internacionalnog ludila i pošasti izazvane „Born in the USA“ albumom, a koja završava s „Tunnel of Love“, prvim i jedinim albumom koji se bavi isključivo odnosom muškarca i žene, ne na onaj sanjarski i djetinji način kao u „Born to Run“ i ostalima, već na onaj pravi, odrasli, iskreni i dubinski način koji samo dvoje partnera, koji se poznaju u srž mogu razumjeti i cijeniti. U trećem dijelu je naš junak već veliki dečko, duboko utaboren u sve glazbene niti, priznat od struke, dokazan i pokazan svakom, pa opisuje svoj život na zapadnoj obali SAD-a, odgoj djece, teror i ljubav koju sve to nosi. Posljednji period njegove glazbene karijere, koja traje još i danas (i još će dugo, nadamo se) obilježili su gubitak i smrt nekih od najbližih glazbenih suradnika i prijatelja poput Clarencea Clemmonsa i Dannya Federicija, članova njegovog E-Street Banda, opisuje nam kako se nosio s tim gubicima, kako je nastavio turneje bez njih i kako se kreativno oslobodio i prihvatio druge glazbene izazove (Seeger Sessions turneja).
Pred sam kraj priznaje nam svoju patnju, svoju borbu s depresijom, bolesti koja je bila dijagnosticirana i njegovom ocu i s kojom se bori posljednjih trideset godina, a koja se intenzivira na dane kad mu je ili jako loše ili podnošljivo dobro. Iskreno opisuje svoje stanje kroz koje ga je izvukla supruga i tablete po preporuci doktora. Čudno je to, kako jedan glazbenik starog kova kao što je Springsteen nikad nije pokleknuo pod utjecaj droga i ostalih supstanci koje su bile tako lako dostupne sedamdesetih godina kad je počinjao svoju karijeru, ali, kao što sam kaže, previše je vidio kako je droga utjecala na njegove bližnje, pretvarala ih u nešto što nisu i bojao se samog sebe što bi to moglo u njemu izazvati i da li bi se bio u stanju nositi s tim. Zato je svoju drogu pronašao u gitari, u opskurnim tekstovima, u dugim i žestokim svirkama, jer se jedino na pozornici, među desecima tisuća obožavatelja osjeća dobro i smireno, bez unutarnjih demona koji naviru kad nije na turneji, a koje s lakoćom uništava kad je na pozornici.
Sam stil pisanja je vrlo jednostavan, Springsteen je i u svojim intervjuima i na koncertima izravan, ciničan i ironičan, pa je to sve pretočio i u pisanu riječ, sve je svoje prenio na papir i sve ono što on je može se izvući iz tih petstotinjak stranica knjige.
Nikakvo spektakularno otkriće ova knjiga ne predstavlja, jer sve što nam je htio reći i s čim nas je htio upoznati, to je učinio u svojim albumima, od prvog „Greetings from Asbury Park“, pa do (zasad) posljednjeg „High Hopes“ (ako ne računamo EP „American Beauty“ i „The Ties That Bind“, izdanje povodom godišnjice „The River“ albuma), sav taj jad, tuga, bijes, ljubav, nada i vjera u sebe i život pretočeni su u tekstove njegovih pjesama i ova knjiga nam je samo razjašnjenje iz prve ruke kako je to sve teklo, kako je sve nastalo i zašto.
Knjigu prati i poseban album „Chapter and Verse“, kao dodatak kojeg je Springsteen zamislio kao glazbenu pozadinu teksta u knjizi. Album sadrži osamnaest pjesama, od kojih je prvih šest novih, a nastale su još u vrijeme Springsteenovih ranijih bendova, The Castiles i Steel Mill. Ostalih dvanaest pjesama su svojevrstan „Greatest hits“ album za sebe i sadrže neke od ključnih pjesama njegove karijere.
Kao interesantno i zanimljivo štivo, knjigu preporučujem svim ljubiteljima glazbe i onima koji bi to htjeli postati, a ne znaju kako; Springsteenov stil je jednostavan, iskren i poetičan kao i on sam. Možda vas potakne da, ako ništa, preslušate bar taj „Chapter and Verse“, možda se (kao i ja) zakačite na jednu („The River“) pjesmu i to vam bude ljubav na prvo slušanje i veza koju nikad nećete prekinuti, samo je produbiti, s vremena na vrijeme i otići, ali ona s vama nikad neće prekinuti.
Takva je glazba, a pogotovo Springsteenova, ne možeš pobjeći niti ako želiš, ona je u tebi i dio tebe, trajalo to godinu, deset ili trideset. Da citiram Pacina: „Just when I thought I was out, they pull me back in!“ Nema out. Ili jesi, ili nisi. Kao u svemu.
