Audio
Nekadašnji (a po njegovim riječima i sadašnji) frontmen kultne beogradske grupe Kristali objavio je prvi singl sa dolazećeg prvog solo albuma. “Svedok jutra” nažalost posjeduje samo tragove šarma njegovog matičnog benda, koji je, kako kaže, na pauzi zbog pandemije, pa je poželio da snimi autorske pjesme. Dejan Gvozden potpisuje muziku i tekst, a aranžman skupa sa Vladislavom Dopuđom.
Očito je namjera bila da se plasira plesni pop hit, ali utisak nakon prvih slušanja je najbliži ravnodušnosti, najviše zbog nepamtljive melodije, šlampavog aranžmana i klišeiziranih stihova. Jedina svijetla tačka je Gvozdenov vokal, mnogima drag zbog onih (vrlo) dobrih pop-rok pjesama, svojevremeneno radio hitova sa izvrsnih albuma “Kristali”, posebno “Dolina ljubavi” i “Sve što dolazi”. Ostaje da vidimo da li će ostale pjesme biti manje mlitave i makar malo upečatljive; album bi trebalo da se pojavi u drugoj polovini sledeće godine, u izdanju Menart-a.
Od početka ovog mjeseca objavljeno je pet-šest albuma na koje bi trebalo posebno skrenuti pažnju, što ovom prilikom i činimo. O pojedinim ćemo pisati opširnije prikaze odnosno recenzije, a u međuvremenu, shodno slušalačkom afinitetu svakog od čitalaca, slobodni ste da izabere i preslušate neka od sledećih izdanja. Možda i imajući na umu da dva ili tri već vagamo i svrstavamo u uži krug kandidata za regionalne albume godine...
Pedeset godina poslije svog prvog solo albuma ”Makartni I”, rasterećene i nepretenciozne ploče (i kasete!) neposredno nakon raspada Bitlsa, Pol Makartni će objaviti treći po redu album koji je potpuno sam odsvirao, kreirao i producirao, te snimio u kućnom studiju.
1980. godine nastao je potcijenjeni album ”Makartni II” – nakon što je rasformirao grupu Wings- na kome se još neopterećenije i inventivnije poigrao i eksperimentisao sa aranžmanima, instrumentima (uključujući sintisajzer!) i strukturom pjesama, toliko da je to jedan od njegovih najzanimljivijih, nedovoljno priznatih radova.
Stoga ne možemo govoriti o još jednom Polovom albumu, već postoji mogućnost da to ponovo bude nekarakteristično djelo sklono da iskače iz klasičnog makartnijevskog manira iz njegove post-Bitls karijere, koja uprkos predvidljivosti sadrži mnoštvo pop bisera.
Američka poetesa, široj ali i stručnoj javnosti nepoznata mimo matičnog kontinenta, ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost.
Luiz Glik je profesorica engleskog jezika na Jejlu, autorka dvanaest zbirki poezije i dvije knjige eseja - od kojih niti jedna nije prevedena na teritoriji država bivše Jugoslavije. Iako je ovo još jedna iznenađujuća odluka (Nobelovog komiteta) Švedske akademije, koja je nerijetko nagrađivala književnike odnosno književnice kojima je ova prestižna nagrada omogućavala velike tiraže i prevode na mnoge sjetske jezike, nije bilo osporavajućih glasova kao u slučaju prošlogodišnjeg, politički provokativnog i kontroverznog, ali literarno nespornog laureata Petera Handkea. To tim prije je Glik dobitnica svih najvažnijih književnih priznanja u Sjedinjenim Državama, uključujući Pulicerovu i Nacionalnu književnu nagradu.
Njena poezija je veoma intimna i iskrena, naizgled jednostavna, oslobođenja težnje za dopadanjem; u doba kada pjesnici nisu više na cijeni niti su čitani niti slušani, izuzev rok trubadura poput Boba Dilana koji je i sam ovjenčan najprestižnijim književnim priznanjem, ne čudi da je vijest o ovogodišnjoj dobitnici prošla tiho i jedva zapaženo. No, to se ne odnosi na njene knjige koje uživaju veliki ugled među poznavaocima, naročito američkim književnim kritičarima, među kojima je i zbirka pjesama “Ararat”- “brutalna i depresivna”, dakle potpuno u duhu današnjice. Preostaje nam da sačekamo prevod koji će se, kako je to uobičajeno, pojaviti u Srbiji i/li Hrvatskoj, pa pročitamo izbor iz poetskog opusa ili, pak, jedne od tuce pjesničkih zbirki tek šesnaeste žene koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost.