Ploča je dakle odlično tempirana, baš sada kad tenzija dostiže vrhunac. Odušak je neophodan, jer umorni smo od iščekivanja i onog gadnog osećaja „samo što nije“. Ova muzika te teleportovanjem u prošlost u stvari teleportuje u srećnu budućnost koja se verovatno neće dogoditi. Tim nam postaje važnija jer nam nudi normalnost i pozitivu koju teško da ćemo doživeti, bar mi, pripadnici baby boom generacije. I sama pojava Anice Dobre koja je fenomenalno otpevala „Gde je Barbara sada“ vraća me u vreme „Crnog bombardera“ i moje „homo politicus“ inicijacije s početka devedesetih, i te Giletove „Svečane bele košulje“ su sad malo krvave ali tu su i dalje i zovu nas i dalje na proslave... To je ta ogromna moć muzike koja je jedina umetnost koja može da rekonstruiše neko prošlo vreme, sa svim detaljima, bojama, mirisima, jer sva ta deponovana sećanja se bude, ponovo povezuju, i potpuno oživljavaju. Zato jedna obična rokenrol pesma „Gde je Barbara sad“ i prelepa Anica Dobra mogu da budu okidači ponovnog proživljavanja davno prošlog vremena što nije ništa drugo nego „žal za mlados’“ kako je to davno definisao Bora Stanković.
U pravu je Profesor Saja kad tvrdi da je Orgazam najveći beogradski bend koji je još aktivan, s tim što bih ja to proširio i na one koji više nisu aktivni. Najveći beogradski bend svih vremena je tu titulu stekao ne zato što ima najbolji album ikada (mada je „Distorzija“ ozbiljan kandidat!), niti što je najlepši, niti što je najpametniji, već zato što Gile najbolje oseća suštinu rokenrola i njegovu povezanost sa vremenom i prostorom. Uostalom, čovek koji je u stanju da podjednako voli Bitlse, Stounse i Dilana je dostigao prosvetljenje i apsolutni mir sa sobom i sa drugima. Ja, sa dva od tri, sam dovoljno daleko da mogu da vidim tu Giletovu širinu, vidljivu čak i ako samo ovlaš pogledamo diskografiju njegovog benda. Eklekticizam po sebi! Gile je sposoban da obgrli ceo rokenrol svojim širokim zagrljajem.
Četrnaest pesama sa retro vajbom sa albuma „U magli sjaj“ ipak imaju vrlo moderan prizvuk. Osim definitivnog favorita koga sam već izdvojio pomenuo bih saradnju sa Canetom u pesmi „Kupio sam kola“ urađenu u maniru starog R&B-a, „Sad mi opet veruješ“ koja evocira uspomenu na Vladu Divljana, potencijalno političku „Ponekad znam“ i „Recite mi to“ koja najbolje odslikava pop muziku šezdesetih, bar u vokalima kad već ne u čvrstoj rokerskoj pratnji. Ni ostale pesme nisu manje kvalitetne, možda se i među njima krije neki budući favorit. Volim kad se potrefi da su i koncept i realizacija podjednako zanimljivi i dopadljivi. Zato slušajte „U magli sjaj“ i osećaćete se bolje!
Ocena: 9.0/10
