Sjećanja sada samo na površini stoje.

Vješto i zlokobno ih idealizujuem iznutra.

Ja izlazim samo kada čekam sjutra.

Zalivam ambivalentnost,

dok pukotine svjetlucaju,

a noći guraju na staze.

Sa njih se vratiš krvav,

al' ideš opet

kada svjetluca samopouzdanje.

Grickao bih tvoje prste,

ali zubima si previse tvrda.

Jebem te

da se ne bi jebala sa drugima.

"Lijep si" jedino čujem

kada sam unutra.

Ćebe, pa jorgan

Njene ruke drže prozor,

moj pogled seže do prstiju.

Napolju su samo sjenke.

Noktima bi mi prelazila preko kose

vrat bi lako nacrtao vene,

zagrebala bi oko nosa,

pa bi zajedno lizali moju krv.

Ja bih grebao po zidovima,

Znao sam da slobodu imam unutra

Pričala si mi o njoj.

Odjebao sam sve sjenke.

Šake su mi postale vremenom manje,

pune vena.

Tvoje usne su postajale nekako tanje,

lice prozirnije.

I taj glas koji se olako mijenja.

Gradili smo divne riječi

i sipali vino po sjećanjima;

pišali po ljudima,

da ne bi priznali sebi zašto ih sada nema.

Krili smo se po istrošenom nameštaju

od dnevnog svijetla.

Ujutru bi kuća bila čista,

ni traga kupovini vremena nema.

Zastidio sam se onog dana

kada sam sakrio sebe u čaši.

Upamti: ćebe, pa jorgan!

Opet sam skliznuo u nešto,

sto smo zvali gen.

Put je bio kratak,

ostali su zvuci

koji kažu da je još jutro.

Ostao je zadah u ustima

koji kaže da ćutim još malo.

Ćutao sam tri godine,

hladnih nogu,

i skupljenih usta,

al' parket je bio čist,

a u mojoj bradi samo njena dlaka.

Mir

Ne trebamo razgovor,

jer čujemo samo riječi svoje.

Ne pamtim ni njih,

a tvoje mi baš zvuče kao moje,

iako ne pričamo isto.

Znamo kako se pljuvačka koja se guta zove.

Ne bi trebalo da me grliš,

jer brzo mijenjam oblik.

Ja nemam pogled,

sebe čuvam u dodiru.

Bježim od sreće

samo onda kad sam srećan,

pa napumpam ljubav,

da imam patnje krug još jedan.

Moj mir se zove spakovani kofer.

Polako gubim kosu,

i čini mi se da nosim jednu boju.

Brzo pokupim stvari,

tiho zatvorim vrata,

i psujem dok vozim.

Kupam se u istoj grešci,

Pa se rijetko znojim.

Samo odjebi (01:10)

Oboje volimo ivice,

još više volimo bezdan.

Često se sankamo sa istih,

umorni, slomljeni,

al' uvijek spremni da poguramo jedno drugo,

uzdignute glave trčimo na novo brdo.

Trebamo sve kraći predah.

Šapućemo: „Imaš na sve pravo“

Al' svakog puta sve kraći krug, sve manje vrijedan.

Više ne uspijevam ni na sebe biti ljut.

Znam sve o tebi,

na kojem ćeš dogadjaju biti ovog vikenda,

znam čime se hraniš,

čega se bojiš,

koliko za slobodnim danom vapiš,

i u čemu hodaš po stanu.

Ništa mi to ne pomaže, a nisam siguran ni da me boli.

Isprekidani glasovi,

pogled iz tunela,

još uvijek ne znam

da li je svjetlost ili mrak ono što mi smeta.

Bojiš se dodira, a ja razgovora.

Vidim laž i osvetu kako se gomilaju ispod pogleda.

Vidim prevaru ispod očiju,

skupljenu u podočnjacima krivice.

Vidim sve na tebi,

samo ti više ne vidim lice.

I tako bi moralo ići

Mogao bih napisati i neku finu riječ za tebe.

Naravno, sada kada si otišla.

Naravno, sada kada si posebna.

Tebi sam jedino uspijevao da pišem duže poruke,

tebi sam išao po doručak.

Slijedili bi dani s malo kontemplacije,

a noći pune ruminacije.

Sve je bilo novo i sve je ostalo novo.

Dodir je bio mekši,

zagrljaji čvršći,

pogledi duži.

Tvoj riječi bile su mi strane,

novi tantrički seks, samoaktualizacija slobode.

I ja koji uporno tražim mane.

Rezervna čokoladice

iz donje ladice,

uporno tražim tebe,

al prošlost je zagrizla mene.

„Ej, sve si bolji.“

„Ej, sve sam gore.“

Ideja ljubavi je da zaboraviš na sve lažne rezerve.

Sva samouvjerenost svodi se na lažne rezerve.

Svako ima nekog malog,

i to ga drži jakim,

i to ga drži malim.

Tužno je što život određen sa svega par osoba,

koje mrzis ili voliš, nije ni važno.

Ostali prolaze.

Cijeli život protivuriječim,

prvo sebi,

pa opet sebi.

Tu nalazim snagu.

I tako to ide:

svijet tako velik,

a ja te nalazim svuda.

* Nikola Ralević, rođen 1. decembra 1991. godine