Kejv je snimio sopstvenu, podrazumijeva se kejvovsku verziju pjesme “Cosmic Dancer”, prvobitno objavljenu početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, i jedan od najvećih hitova nezasluženo skrajnutog Marka Bolana. Ista se, u originalnoj verziji, nalazi na albumu “Electric Warrior”, remek-djelu grupe T-Rex, sa koga su još neke numere obrađene za kompilaciju pod novomilenijumskim nazivom “AngelHeaded Hipster: The Songs of Marc Bolan and T.Rex”.

Pored Kejva, čak još 25 pjesama interpretiraće Father John Misty, Džoan Džet, Devendra Benhart, Lusinda Vilijams, Peri Farel, Peaches, Mark Olmond, Viktorija Vilijams, Gevin Frajdej, Keša, U2 u saradnji sa Elton Džonom, Džulijan Lenon i drugi muzičari. Ovaj album obrada trebalo bi da nanovo i iz nove vizure osvijetli bogato Bolanovo stvaralaštvo koje je nekada imalo poveće sljedbeništvo, a najavljen je za početak septembra ove godine.

Belle and Sebastian, dražesni škotski sastav koji do sada nijednom nije omanuo, otišao je korak dalje. Pozvali su fanove da pošalju tekstove, ne nužno stihove, o karantinu u kome se nalaze, i kako se u istom snalaze – šta rade, o čemu razmišljaju, kako sve skupa doživljavaju… Čak četrnaest tekstopisaca, a na sreću i mi ostali, sada mogu da poslušaju kako priložene, probrane radove recituju frontmen Stjuart Mardok i Alesandra Lupo, uz minimalističku melanholičnu pratnju. To je tek prva faza međusobne saradnje čiji je ključ solidarnost - baš kao i za vanredno stanje u kojem smo zaglavljeni i zabravljeni.

“Living In A Ghost Town” je novi singl mnogima najdražih rok metuzalema, snimljen za njihov ko zna koji studijski album u nastajanju. Budući da ovi stihovi, inače snimljeni još prije godinu dana, u vanrednoj situaciji koju svi zajedno proživljavamo mogu da se čitaju u sasvim drugom ključu, cijela pjesma dobija drugačiju simboliku. To je i razlog što je Ričards nagovorio Džegera da je "upeglaju" u izolaciji i objave ranije… Ko god se dosjetio, te požurio, uspio je u svom naumu - poklopilo se vrlo dobro sa datim okolnostima, pa pjesma vjerovatno zvuči bolje nego što bi zvučala da je objavljena u "regularnim" okolnostima.

Stara dobra loša vremena su mjesto na kom je radnja završena, ne sasvim tragično, koliko je nesreća jednog čovjeka, lirskog otklona od junaka, uspjela da samu sebe održava na površini sopstvenog znoja. To što ga ne nazivam junakom, ne znači da on nije hrabar. Sama činjenica da je izabrao da bude toliko nesiguran, bespomoćan i slab, a ne fasada ljudskog bića koja će se otkotrljati kroz život na laktovima, ili se otkotrljati u nepostojanje, već je mnogo više nego što je vjerovao da može da postigne. Zato ni u jednom trenutku nećemo biti dio nesvjesnog paketa osude, već ćemo vjerovati, više i od samog lirskog čovjeka, da ne bi trebalo odustajati od života samo zato što je neko, jednom, a ne znamo kada, niti sasvim znamo zašto, odustao od njega.

Poezija iz zbirke „Alpaka među lamama“ je najsnažnija tamo gdje najmanje liči na poeziju, gdje se nižu asocijativne nepovezanosti koje će kao rezultat u svojoj fabularnosti imati već poznatu sjenku nekadašnje ljubavi. Nekadašnja ljubav, bila to jedna ili više njih oličenih u istom osjećaju izgubljenosti koja izjeda, lajtmotivski je element ove zbirke. I taj ispovjedni ton, preskakanje vremenskih zona koje preuzima oblik hronične nesanice, ta čemerna zavjesa koja pada svaki put kad pred pozornicom neko progovori poznatim glasom samoće, sve nam to ne dozvoljava da autora i poetskog otuđenika o kom piše posmatramo odvojeno. A i ne moramo, jer poezija može, ali ne bi trebalo da nas odvlači nigdje dalje od krvotoka pjesnika.

Neujednačeni stihovi pjesnika Gorana Grubišića svoj ritam imaju u ponavljanjima, naglim skraćivanjima i nerijetko slivajućom formom, poput grafičkih prikaza vodopada. Na gornjoj granici senzitivnosti je prirodna mekoća njegovog jezika koji nije težio otuđivanju, a na donjoj mora biti naša svijest o muzičaru koji se upustio u pisanje uvodeći svoju gitaru u minus postupak. Njegovi su zaključci, koji ne stoje nužno na epiloškim granicama, već se ponekad prošepure i u naslovima, ponekad toliko samostalni, kao pjesma unutar pjesme, pjesme nad pjesmama, ako mi neko ne bi zamjerio. Zato je ova poezija i duh jedne vremenske opštosti, slikovit prikaz gradova koji poprimaju elemente ljudske hladnoće i potrebe za distancom, i skica za sve tuge neke zrelosti koja nikad nije raspakovana do kraja. I šteta bi je bilo zaobići ove stihove i ostaviti ih da skupljaju zvjezdanu prašinu, dok sami sebe u pepeo (pepela) ne pretvore.

SUN U nas je impresionirala na samom početku prošlog ljeta, svojim inventivnim čitanjem klasika "Should I Stay or Should I Go" legendarnih The Clash, u njenoj verziji  “Double Trouble”, a sada šarmira novim singlom, inače prvom pjesmom otpjevanom na maternjem joj jeziku. Naime, zapaženi debitantski album “Discover” otkrio je isključivo pjesme na engleskom jeziku, i instrumentalne numere, pa je ovo bilo malo iznenađenje za fanove, a na neki način i za autorku, koja se, kako je izjavila, pribojavala kako će (za)zvučati na hrvatskom. A zvuči nebično urbano, šarmantno šuškavo i “totalno drukčije od drugih”: njen se muzički izraz i stil izvrsno uklapaju u moderne muzičke tokove a srećom ima i onaj X faktor, tj. neophodnu posebnost. O posebnosti, izdvojenosti i slobodi na kojoj valja insistirati govori nova pjesma, iz nekog razloga imenovana “T.R.A.G.”, za koju je svestrana zagrebačka muzičarka (potpisuje muziku, tekst i aranžman) takođe režirala i prateći video spot. Trag koji na domaćoj pop-kulturnoj sceni ostavlja Sanja Šiljković, kako glasi njeno puno ime i prezime, sve je jasniji i ne može se ignorisati.