Kažem izvođača, a usuđujem se reći i zabavljača, jer njegovi koncerti nisu samo posmatrački šou, već spektakli u kojima publika učestvuje stoprocentno. Pet albuma, tri kompilacijska izdanja, veliki broj obrada, niz saradnji s drugim muzičarima, solo koncerti, zajednički koncerti, pune dvorane, pa i nastup na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu, što će reći da u posljednjih osam godina (ovdje ne računam njegov rad s pokojnim, uspješnim punk bendom Million Dead) ne prestaje da radi ni onda kada se o njemu ne čuje ništa. Još uvijek je aktuelan njegov peti studijski album „Tape Deck Heart“, čije epizode povezuje priča o bolnom raskidu i svemu onom što jedan raskid dozove i promijeni u čovjeku. Muzički najraznovrsniji do sad, aranžmanski besprijekoran, i pjevački najefektniji.

Ono što njegove albume čini lako slušljivim je, osim neodoljivog naglaska i izuzetne artikulisanosti, te ubjedljivosti koja izaziva empatiju na više nivoa, i nevjerovatno široko polje tema kojima se bavio. Ponekad, doduše, preopširan, s tendencijom da ga ponese priča predaleko, no ipak se u posljednjem trenutku vrati na sjajnu poentu. Mnogo metatekstualnosti, zanimljivih igara riječima, opkoračenja dovedena do izuzetnosti, samo su neke odlike njegove poezije. Kao muzičar, Turner je zaista maštovit, kod njega nema predvidljivih rješenja, zaobilaznih formi i slučajnosti, sve se čini vrlo smišljenim i ima svoju ulogu, svaki instrument, svaki prateći glas, svaka pauza između dvije strofe, svaki prelaz iz strofe u refren. Na jednu vrlo stabilnu folk-rock podlogu u stanju je da nadogradi punk i blues na najdiskretniji mogući način. Ono što mu ostane od žestine, a toga je poprilično, u posljednje tri godine izbacuje na svirkama benda Möngöl Hörde, hard-core punk verziji svoje sopstvene stvarnosti.

U regionu je već dva puta nastupao u posljednjih nekoliko godina (Šibenik i Ljubljana), a ovog ljeta je treća sreća Zagreb, Inmusic festival.

Upravo je završio snimanje svog šestog albuma, završio pisanje svoje prve knjige, i dok se čeka objavljivanje, u pauzi između raznih aktivnosti vezanih za humanitarni rad, te niza manjih solo svirki, imao je vremena i da po prvi put progovori za crnogorske medije, ističući da ima veliku želju da posjeti našu zemlju, bilo da nastupa ili da dođe na odmor.

Kad vratim na tvoje prošle albume, imam utisak da si obradio sve teme i motive poznate ljudskoj vrsti (pretpostavljam da si došao do toga da se može reći da postoji Tarnerova pjesma o skoro svemu). Bio si srećan i tužan u svom izrazu, bio si detaljan i misteriozno tajanstven u svojim tekstovima (nešto čemu ću se vratiti kasnije), bio si nježan i agresivan u muzičkom smislu. Šta je ostalo za album broj šest? I možeš li mi reći kako će se album zvati, i kad će izaći?

Najprije, hvala na lijepim riječima. Još uvijek ti ne mogu reći naziv, niti datum izlaska novog albuma, još uvijek radimo na završnom miksovanju. Ali biće prije ljeta, ako sve bude onako kako smo planirali. Uzbuđen sam zbog toga – osjećam kao da je to snažno preispitivanje vrijednosti za mene. Rad s Butchom Walkerom u ulozi producenta me je zaista poguralo, rekao bih. Pretpostavljam da ćeš vidjeti i sama onda kad album izađe, haha. Kad su u pitanju tekstovi, pa, mislim da je svijet ljudskog iskustva mnogo veći nego što bi to jedan mali Englez sam mogao pokriti, tako da se uvijek ima o čemu pjevati. Zapravo ne sjedim i pokušavam da smislim koja ću sve nova područja pokriti, a isto tako ne želim da se ponavljam. Novi album je mnogo pozitivniji, optimističniji nego prošli.

Završio si i svoj dnevnik s turneja „The Road Beneath My Feet“. Da li je ta knjiga produkt tvoje želje da imaš doživotnu uspomenu na nastupe ili je ideja došla odnekud drugo? Da li si uživao u pisanju? Na svojoj zvaničnoj stranici si rekao nešto kao: Pisanje je teško. Da li to znači da nikad više nećeš pisati?

Pretpostavljam da sam uvijek mislio da ću u nekom trenutku svog života napisati nešto duže, nešto neodređenog oblika i veličine knjige. Nisam u početku mislio da će biti ova forma; pisati autobiografiju u tridesetim mi se čini kao nešto zaista jadno. Tako da nije to u pitanju; to su razmišljanja s putovanja. Izdavač je predložio format (nakon što sam prije toga odbio ideju za knjigu), upućujući na to da volim knjige Henry Rollinsa, pa mi je to imalo smisla. Pisanje je bilo mnogo teže nego što sam očekivao, zahtijevalo je veći spektar umne koncentracije nego što sam se nadao.No činjenica da je teško, čini da mi je pisanje još privlačnije. Nadam se da ću u tom smislu vremenom više pisati.

Da li uopšte imaš vremena za čitanje? I ko su tvoji omiljeni pjesnici i pisci?

Čitam neprestano. Uglavnom knjige iz istorije i ekonomije, ali takođe su mi putopisi slaba tačka. Paul Theroux, W.G. Sebald, Remond O'Hanlon, Bruce Chatwin i tako dalje. Čitao sam i poeziju – Audena, Larkina, Betjemana i druge. Imam neku nejasnu ambiciju da budem bolji na polju klasične i svjetske literature, ali je to usporen proces za mene, i zaista volim svoje istorijske knjige.

Mnogo je pjesama koje govore o tvom strahu od odrastanja i starenja, strah s kojim se mogu poistovjetiti, pa sam ga vjerovatno svjesnija nego ona neustrašiva skupina. Ali na tvom posljednjem albumu kompletna slika je drugačija, taj strah kao da je nestao i smijenila ga je smirenost i zrela svjesnost o prolaženju života. Da dodam: emocionalno si otvoreniji u pjevanju, poetski prefinjeniji, promišljeniji tokom scenskih nastupa, tvoj posljednji album je perfektno produciran i aranžiran, manje je pjesama o pijenju s društvom, više ih je o uspomenama, izgubljenim prilikama i starim prijateljima; manje buntovništva, više saosjećanja. Na čemu je počivao tvoj strah, i gdje je ta tačka na kojoj si prihvatio život kao pokretni fenomen bez mogućnosti povratka? Da li je lakše pisati o odraslom Franku i njegovoj stvarnosti?

To je na neki način teško pitanje. Jednostavan odgovor bi bio: stariji sam, i nisam zainteresovan da se ponavljam ili da se pretvaram da imam dvadeset i jednu godinu do kraja života, kao što to neki pisci čine (neću pominjati imena!). Želim da pišem iskreno o tome gdje sam u svom životu, a imati trideset tri je poprilično drugačije nego imati dvadeset tri. Ono što se ponavlja je takođe bitno; i dalje sam vrlo ljut i zbunjen oko toga što se događa u svijetu, oko politike, i dalje pijem s prijateljima i mrzim vladu i šta li već. Ali o tome sam već pisao pjesme i nemam potrebu da ih ponovo pišem. Posljednji album, „Tape Deck Heart“, je u osnovi album o meni koji sam sjebao dugoročnu vezu u kojoj sam bio, sam, bez ičije pomoći. Mislio sam da bi bilo interesantno napisati album o raskidu s pozicije lošeg momka, ako znaš na šta mislim. Pisanje zapravo ne postaje teže ili lakše, to je uvijek dugotrajna borba koja se razbije trenucima jasnoće i jednostavnosti.

Koliko puta si zažalio što si toliko otvoren u svojim pjesmama, i da li si uopšte sposoban napisati pjesmu koja nije autobiografska? Budući da imaš tu neobičnu naviku da objašnjavaš svoje stihove... da li se ponekad pitaš bi li bilo bolje sačuvati objašnjenja za sebe i pustiti druge da imaju sopstvene interpretacije?

Ima momenata kada zažalim, zasigurno; može biti vrlo uvrnuto donijeti nešto pred publiku što je vrlo lično. Kad ste u kabini gdje snimate vokale u studiju drugačije je, tamo je samoća koja može biti vrlo obmanjujuća. Ali u isto vrijeme, kvalitet koji sam uvijek volio u muzici i stihovima je suva iskrenost. Aidan Moffat iz benda Arab Strap je na tom nivou bio velika inspiracija za mene, uvijek sam volio to razarajuće, brutalno preispitivanje na albumima kao što je „Philophobia“. I ne mislim da sam baš previše angažovan kada je objašnjavanje stihova u pitanju, i sam sam ljubitelj samostalnih interpretacija.

Tvoje nedavne aktivnosti su vezane za promocije malih koncertnih prostora, i u tu svrhu si imao svirke po cijelom Londonu. Nakon što si pokorio Wembley arenu i mnoge druge velike pozornice širom svijeta, kakav je osjećaj bio vratiti se u intimniju atmosferu?

Lijepo je. Mislim, sviram u puno malih prostora u drugim zemljama svijeta, Velika Britanija je jedina zemlja u kojoj sam svirao u arenama, tako da nije kao da su prošle godine od kad sam bio u manjim prostorima, ali pretpostavljam da je prošlo nešto vremena od kad sam svirao u tim prostorima u svojoj zemlji. Osjećaj je kao kad se vratiš starom prijatelju.

Fascinirana sam činjenicom da s vremena na vrijeme puštaš muziku. Nije uobičajeno ovdje da vidim poznatog muzičara kako stoji iza pulta. Šta dobijaš od puštanja muzike što ne dobijaš od živih nastupa? Važnije pitanje je: da li imaš vremena da budeš upućen u svu novu muziku koja svakog dana izlazi i šta puštaš na svojim DJ setovima (nekoliko imena, da dobijem sliku)? Koliko puta u toku jednog seta puštaš The Weakerthans?

DJ-ing je vrlo neozbiljna stvar za mene; mislim, zabavno je, žurka je, nadam se da se svi u prostoriji dobro provode. Ali ne uspijevam da budem u hodu s novom muzikom, uglavnom puštam stare stvari koje svi vole. Nije to prilika da pokažeš svoju muzikološku obrazovanost, već je stvar u predvođenju zabave. Tako da puštam Springsteena i Beastie Boyse i napijem se.

Ima li planova s Möngöl Hörde za ovu godinu?

Vjerovatno ne za ovu godinu, nažalost, jer moj novi album bukvalno jede moj raspored. Ali uradićemo još nekoliko stvari, počeli smo da pišemo neke nove pjesme u toku tonskih proba na turneji koju smo imali i bilo je prilično dobro.

Na kraju, da li ćeš ikad zamijeniti akustičnu gitaru električnom? Na prošlom albumu mi se učinilo da želiš više od muzike, kao da žudiš za dodatnom snagom.

Zapravo sam svirao električnu gitaru na nekoliko novih pjesama. Sad je samo potrebno da odlučim da li ćemo pokušati da to odradimo i uživo. Možda. Ben (gitarista benda Sleeping Souls) je spreman da brani svoju teritoriju, ha ha. Vidjećemo.

Razgovarala: Dragana Erjavšek

intervju je prvobitno objavljen na sajtu Gardencafe.me