Kvalitetom (u svakom smislu) se izdvajaju segmenti dolazećeg albuma kotorskog benda Light Under the Black Mountain. Njihove varijacije na rock-blues podlozi, izuzetna lirika koja se zadržava unutar ekspresionističkih slika čiji je lajtmotivski sloj upravo svjetlost, vatra i toplina koja dolazi iz simboličke prijetnje, te duge gitarske predstave koje preusmjeravaju ritam disanja obećavaju (vrlo?) dobar album. Zašto se to nije realizovalo ove godine – u detalje još nismo ulazili, ali se nekim dobrim izdanjima nadamo u narednoj. Baš pred zaključivanje ovog teksta su nas obradovali i izvrsnim šestominutnim singlom, „Smells Like Home“.

Jedno od tih izdanja kojima se nadamo je i novi album benda Punkreas. Nije da su postavili temelje novoj poetici singlom „Elizabeth“, metatekstualnom punk razbijačicom, ali nisu odstupili ni od stare, već su nas neizmjerno zabavili, održali nam pažnju, pomalo nas i povukli da razmišljamo o tome šta nam se sprema. A u njih još nikad nismo posumnjali. Isto važi i za Off Duty. Oni nastavljaju svoju programsku misiju u punk rock varijanti, iako bi nam i s njihove bande prijala neka skretačica s puta socijalnog angažovanja.

Nikšićka scena je bogatija i za dva albuma s dva kraja žanrovske trake. Jedan je „Nebo Orlova“ nikšićkog benda Vizant, koji njeguje jednu stabilnu mješavinu metala, harda i duhovne muzike.

Drugi je Manitou, ali samo redom objavljivanja. Ovdje se radi o najzaokruženijem izdanju iz ove godine, jednom izuzetnom albumu (nazvanom kao i bend) koji ne koketira, već prizemljuje momente s kojima smo se saželi i neodvojivi su od nas, iskreno, pomalo provokativno, ali utemeljeno i razočarano. Kako je naš kolega Rade u svom prikazu napisao, estetika uličnog ludila i sanjarske depresije – to je najbolja definicija kompletnog dosadašnjeg opusa ovog nikšićkog benda.

A i Rade Vukčević je, pod imenom Martel, sklopio izuzetan singl „Ukiyo“, vještački ponavljajući ritam za sirove emocije, o kome smo opširnije pisali sa zadovoljstvom.

Pojava mlade kantautorke Anje Zagorac na sceni je malo osvježenje. Radi se o mješavini pop i soul varijante, produkcijski je dosta dobro uobličeno (već se osjeća taj pečat ekipe iz studija Stivi, koji, uz Disorder, u posljednjih godinu dana dominiraju alternativnom scenom), a u lirskom smislu ima možda i više nego je bilo potrebno, opštih mjesta. U četiri numere na engleskom jeziku to manje dolazi do izražaja, pa je album „Pitam da l' si tu“ svakako preporučljivo poslušati. U vremenu kad na regionalnoj sceni dominiraju kantautorke, drago nam je da se i jedna crnogorska predstavnica pojavila da doprinese tom novom, osvježavajućem talasu.

Alternaiva (ex Naiva) u ovoj godini, pored varijacije s imenom, nudi i dva singla, još uvijek samo u live varijanti. Bjelopoljci se drže koračanja sa savremenom verzijom rock muzike, ali podloga im je ipak na dahu devedesetih, sa snažnim socijalnim temamma. Baza je gitarska dominantno, tekstovi su svedeni, a vokalno su u kontstantnom grču koji nosi težinu poruke.

Mikrokozma takođe odolijeva diskografskoj hibernaciji na kapaljsku singlom „Zapadni Balkon“. Podgorička ljetnja priča, malo narativna, kao da je iz osamdesetih došla da nam kaže da je neko zaboravio da je snimi. Nije to u pežorativnom smislu. Snažna gitara na svakom prelazu je ponijela komplet atmosferu.

Za kraj, Gospoda Glembajevi su nastavili ciklus Omaži pjesnicima vraćajući se Šantiću. „Leptirova pjesma“ se nonšalantno uvlači pod kožu, s tim narativnim segmentom, šaputanjima u pozadini i melodičnim lelujanjem kroz predivnu posvetu.

Čini se da je u Crnoj Gori nešto bogatija bila ponuda repa/trepa i srodnih pravaca, ali se u oviru ovog portala ne bavimo tom specifičnom scenom, bar ne u dovoljnoj mjeri da bismo formirali konkretno mišljenje.