RECENZIJA: On Tour – Semi-final Hour of the Flood

20 decembar 2024
Author :   Srđan Strajnić

Nema tu šta mnogo da se priča. Naravno da će mi album godine biti onaj album koji mi se najviše sviđa, bez obzira na to koliko je slušan. Bojim se da će i ovaj album On Tour proći slično prethodnima što se slušanja na striming servisima tiče (verujem ipak, bar malo bolje nego oni), ali bez obzira na to treba reći da je ovaj najbolji od grupe On Tour koji smo do sada dobili. Marinović za ovih sedam godina koliko je prošlo od prethodnog „Don’t It Make You Want to Go Home“ nije sedeo skrštenih ruku već je razvijao paralelnu karijeru sa grupom Glib koja se bavi sličnim muzičkim žanrom, mada je mnogo više „jamming oriented“. Nešto od toga je preneto i u On Tour, pre svega ritam sekcija, ali i nešto od tog Krejzi Hors vajba koji bend Glib ima u izobilju. Na taj način On Tour je uneo raznolikost u svoju suptilnu muziku, ali ne tako što bi se okrenuo popu, što fanovi grupe ne bi prihvatili sa odobravanjem, nego ka roku, i to onom slobodnije forme. Autorski, ovo je prevashodno Ikina ploča, izvođački, pak, Marinovićeva. Ivana Smolović je potpisala četiri od osam pesama, Marinović dve, a dve su oboje potpisali. Ikine ćete lako prepoznati jer je u njima manje „slobodne“ svirke pa su pesme samim tim kraće i čvršće strukture nego one u kojima je Marinović imao autorski upliv. Može se reći, ako ćemo se šaliti, da je On Tour u njima zaglibio, s tim da to zaglibljivanje u ovom slučaju nema negativnu konotaciju.

Album otvara meni ipak najdraža pesma u ovoj kolekciji punoj dobrih pesama „This Ain’t My First Rodeo“, koja je zajednički uradak Ike i Vlade. U svakom pogledu genijalna, govori o romansi koja je krenula po zlu (ill-fated romance bolje zvuči) i to ne prvoj takvoj za oboje protagonista. Iz svakog tona električne gitare koja obgrli celu tu priču izbija nekakva tuga poput oblaka prašina koja se diže oko neminovnosti neuspeha te veze. Ikin glas je kao stvoren za ovakve pesme jer ima u sebi ranjivosti koja nije obična pevačka figura kao kod većine drugih, već čist nepatvoreni osećaj. Vlada je u svojim deonicama podjednako dobar, s tim što njegov glas emituje nestalnost i bašmebrigizam lika iz pesme u kog je ušao. U refrenu su zajedno, ali savršeno zajedno, pa bih se usudio reći da su u ovoj pesmi nadmašili i najbolji kantri duet u istoriji, Emilu Haris i Grama Parsonsa u pesmi sa sličnom tematikom, „Brand New Heartache“.

A i bolja je metafora sa rodeom  polomljenim kostima nego ona klasična sa slomljenim srcem. „I’ll never try to Win You Back, Honey“ je opet srcelom koji Ika ovoga puta dočarava sa dozom urgentnosti ili bolje rečeno neizdrža ali i traženje puta kući koje neminovno priziva Čarlija Riča i najbolju pesmu sa tom temom ikada „“Feel Like Going Home“. Moram pomenuti i treću pesmu, „There’s a Dream, I Can’t Repeat“ jer ona se najviše udaljila od dosadašnjeg On Tour opusa. U njoj gitare divljaju, više nego u Glibu, čak napuštaju krejzi hors manir i odlaze na nepoznatu teritoriju samo da bi nekako poremetile kazivanje skoro pa filozofskog teksta pesme otpevanog stoičkom mirnoćom. Nisu ipak uspele da Marinovića pevača izbace iz uspostavljene ravnoteže što ih nije sprečilo da nastave da “divljaju” do kraja.

Minijatura Ivane Smolović sa dugačkim naslovom „“I’d Love to Hear Your Voice from the Back Row“ govori o ljubavnoj čežnji, što je tema i sledeće pesme „Hell, if I Know What’s to Come“, takođe Ikine, u kojoj Vlada deli vokale sa njom. Naravno da je pesma „Is Your Heart Taken, Billie?“ pesma o Bili Holidej jer tekst pesme direktno ukazuje na nju. Ako se pominju reči „body and soul“ ili reč “gloomy” (Sunday), ili „(Romance in) the Dark“, Meanest kind/“Mean to Me“, yesterday(s) i najzad “lady knows her blues”/Lady Sings the Blues ne može biti greške. Marinović je to uradio elegantno tako da nepažljivom slušaocu ova posveta može da promakne. Ako nas zavede žanr, mogli bismo pomisliti da se radi o Biliju Kidu hehe. „Now that You’re Back in Town“ je ponovo Ika, ali je tu i Marko Ćebić sa svojom mandolom. Nije da Marka nema i na drugim pesmama, ali ovde mi nekako najviše dolazi do izražaja. Poslednja pesma, monumentalna „I’ve Been Sitting Here Waiting for a Storm to Come“ sa gitarskim solom većim od života u kojoj se pominje naslov albuma „poluvreme poplave“ je sjajan završetak sjajnog albuma. 

Realno, dodavanjem ritam sekcije „On Tour“ bi mogao da profitira tako što će privući novu publiku, onu koja voli žešće svirke – nadam se da će tako i biti. Iki, Marku i Vladi čini se da to i nije mnogo bitno, oni rade ono što vole i ako do sada nisu pravili kompromise i prodavali dušu đavolu, neće ni sada kad odavno više nisu na početku karijere. Mene, međutim, mnogo nervira što kod njih kvalitet nije praćen odgovarajućim odzivom publike. Čak ni onaj deo publike koji se po sopstvenim tvrdnjama na društvenim mrežama odazvao to ne pokazuje tako što strimuje njihovu muziku i gleda njihove klipove  jer da strimuje i gleda onoliko koliko ih hvali to bi se videlo na brojevima strimova i pregleda. Ja činim koliko mogu da ispravim tu nepravdu, naročito ovih dana. Titula albuma godine koju ću im dodeliti u svom izboru bi možda mogla da pomogne. Videćemo.

Ocena: 9.1/10

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio