Ne mora niko voljeti ranu jesen, ali količina inspiracije koju će donijeti nijansiranje jedne šume, ta vječita igra prirode koja se pretvara da umire, a samo zaspi na kratko da bi se jednom vratila jedrija, zelenija, snažnija, to se mora voljeti. I onda naiđe ta pjesma „Sentiment“ u kojoj prokapava nježnost i ranjivost rane jeseni, spušta se sjeta na koljena, sjeta od koje se živ čovjek, čovjek koji osjeća, ne može braniti.

Ranjivi ljudi se lako grle, lako spuštaju svoje štitove, više vjeruju. Grade svoju budućnost na ožiljcima prošlih poraza. U svojoj ranjivosti postaju jači. Definišu sebe kroz prirodu. I vole. Ako nemaju koga, izmisle.