“Dodjela Nobelove nagrade Dilanu je kao kačenje medalje za najvišu planinu na vrh Mont Everesta”, prokomentarisao je Leonard Koen, na pitanje novinara.

Laureat nije davao izjave niti rekao ni riječ, kako se i moglo očekivati. Sa druge strane prethodnih dana bilo je značajnih književnika koji su branili tzv. visoku književnost ne odobravajući ovogodišnji izbor, ali su to bili usamljeni glasovi, između ostalih contra se oglasila i ugledna hrvatska spisateljica Marina Šur Puhlovski.

“Povodom Nobelove nagrade: dakle, nagrada se proširuje ( u osnovi suzuje) na novinare (Svetlana Aleksievič) i "songwritere" ( Dylan) možda će uskoro na majstore šutnje (Abramović), zašto ne, kad se nema što za reći prava je umjetnost šutjeti.... Književnosti je odzvonilo, očito. Kad čujem imena ne-dobitnika , za kojima se žali (recimo, Murakami) podilazi me jeza....” zapisala je Šur Puhlovski.

Ipak, oni koji odobravaju u svakom slučaju veoma iznenađujuću odluku Nobelove komisije su u većini. Izdvojili smo nekoliko pozitivnih mišljenja poznatih pisaca, književnih kritičara, umjetnika uopšte:

“Ovo je jedna od onih nagrada koje postavljaju nove standard. Kao kad je nagrađena Elfride Jelinek, ili Beket, svojevremeno. Nagradom Dilanu ne samo da se proširuje prostor poezije, već se ona, u najboljem smiislu –vraća svojim korijenima (…) Nagradu Dilanu je, kako je žiri akcentovao, istovremeno priznanje jednoj velikoj tradiciji. Dilan je sin Vudi Gatrija i unuk Volta Vitmena. Ovo je pjesničko rodoslovlje koje bi činilo čast svakoj literaturi”, napisao je književnik i kolumnista Balša Brković u dnevniku Vijesti.

“Bob Dilan dobio je Nobelovu nagradu za književnost, pa se književna palanka našla uvređenom. Ona, naime, nije čitala Dilana, uverena kako je to nešto u vezi s pevanjem. Čim se nešto peva, to mora da nije književnost. Dobro, možda Filip Višnjić. (Baš kao što je belosvetska palanka bila povređenom zbog Nobelove nagrade jednom klovnu – Dariju Fou, jednom od najvećih dramskih pisaca prošlog veka, koji se, eto, usuđivao da svoje tekstove ponekad i izvodi na svoj, pučki i histrionski način.) To je zato što književna palanka, poglavito domaća – sve i da jeste čitala Dilana – ne bi umela da raspozna poetsku snagu njegovog idioma, a kamoli da raspozna sve reference na, primerice, staru englesku književnost, uključujući sve anglosaksonske prevode Biblije, recimo” - piše pozorišni režiser Gorčin Stojanović u stalnoj kolumni u Blicu.

Prorok Danilo pripovijeda o trojici mladića svezanih carem Navuhodonosorom, jer se ne htjedoše klanjati njegovim idolima, i bačenih u plamenu peć sred Vavilona, iz koje, budući razvezani i od plamena pokriveni nekom nebesnom prilikom, koja se Navuhodonosoru izdaleka učini podobna Sinu Božjem, pjevahu pokajnu i zahvalnu pjesmu prizivajući svu prirodu da blagoslovi Gospoda, po čemu se car zadivi. Tu su njihovu pjesmu protestanti, od svoje velike pošte na Sveto Pismo, makli iz Svetog Pisma, te je nema ni u Daničićevom prijevodu sa njemačkog na narodni jezik.

Stavi taj povodac da te izvedem malo, rekao mi je Hans, savršeno podšišani njemački ovčar. Hans i ja živimo zajedno pet mojih godina. Naravno da moj prijatelj ne govori, ali svaki njegov pogled, trzaj, pokret ušiju, prepoznajem kao precizne naredbe. Ponekad i sam naređujem na njemačkom. Ako se zatrči prema semaforu i učini mi se da neće strpljivo čekati zeleno svjetlo, uzviknem Halt, a on se okrene, zbunjen, ustreptao, rep mu udara po slabinama. Hans se još sjeća svog jezika iz vremena kad je njegov gazda, Njemac, poginuo negdje na Durmitoru.