U ovom serijalu pisaću komentare o muzici koju slušam u trenutku slušanja. Bez naknadne pameti, bez previše promišljanja i kalkulisanja, bez čitanja drugih recenzija. Pokušaću i da uvedem ono što u rock publicistici više skoro da i ne postoji, a to je negativna kritika. Neće to biti negativna kritika po svaku cenu, ali ako mi pod ruku dođe nešto što mi se ne sviđa, to ću i reći. Pošto mi je slušalački spektar prilično širok, biće tu svega i svačega. Trudiću se da tekstovi idu svakih sedam dana, ali ne držite me za reč.

 fotografije: Grad teatar Budva

Nije me dopala čast da progovorim dvije-tri (riječi, ako ne i rečenice) sa cijenjenim izraelskim književnikom te ga nisam uspio upitati, iako mi to bješe namjera, da li će zaista imati vremena da pogleda predstavu u režiji Lenke Udovički „Antigona – 2000 godina kasnije“, kao što je najavio na budvanskom Trgu pjesnika.

Nisam primjetio uvaženog gosta te večeri u naselju Vještice, da se pentra putem kojim se pješice rjeđe ide, izrovanim od smećarskih vozila koja su iščezla one noći otvaranja festivala Grad teatar, valjda se ne uklopivši u rediteljsku viziju.

U susret koncertu godine, gostovanju čikaškog benda Wilco, postavlja se puno pitanja vezanih za setlistu, budući da nas očekuje minimum dva sata opasno moćne svirke. Logično je, u takvim situacijama, da svaki poštovalac njihovog rada, i svaki istinski fanatik ima svoju listu, i onu jednu pjesmu bez koje ne želi da se vrati doma. Stoga smo upitali neke od fanatika, od kojih su neki sadašnji, a neki budući saradnici ovog časopisa, te jedan mladi zagrebački kantautor, koja je to njihova najdraža pjesma i zamolili ih da napišu nešto o istoj.