Poput snoviđenja zvuče ove pesme puštene u kontinuitetu. Neophodan je taj kontinuitet da bi se medikamentima nepripremljeni slušalac doveo u stanje neophodno za pravilno percipiranje ove muzike. Vokalima se postiže taj „dream-like“ (snoliki?) ugođaj. Podignuti su vrlo visoko u zvučnoj slici, kao da čine nebeski svod ispod koga „ključa“ muzika. Nikol i Ivana su uradile dobar posao – njihove deonice su otpevane i producirane tako da izgleda da su njihova tela sjedinjena sa kosmosom i da samo njihovi glasovi ostaju. Samo glasovi koji lebde u beskraju prostora. Oni su ti koji nam daju psihodeličnu atmosferu. Muzika, pak, ostaje telesna i ovozemaljska . Čujem čak reggae, čujem i jazz tu i tamo, provejava etno, ali uvek je prisutan kontrast u odnosu na vokale. Ali, ne da se to dobro opisati. Bolje poslušajte!
Istrijani su posebni ljudi. Na tromeđi naroda – Romana, Germana i Slovena, da ne pominjem starosedeoce Ilire, pripadaju pomalo svima njima i baš zato ne pripadaju nikome. Pitam se da li će Dino Santaleza proći isto kao njegov duhovni otac, legendarni Franci Blašković, sa kojim i nema baš puno muzičkih sličnosti, osim korišćenja istarskih motiva, koji je sa svojom grupom Gori Ussi Winnetou do dana današnjeg ostao vezan za Istru. Čini se da neće – Dino je već iskoračio dalje, i verujem da će daleko stići.
Ocjena: (8.0/10)
