Blog
Dva meseca je prošlo od prethodnog izdanja Eklektika. Dva burna meseca, ako mene pitate. Korona, izbori, korona, protesti, korona – sve su to događaji koji moju zavisnost od televizije dižu na kvadrat pa moja druga zavisnost, ona od muzike, trpi. Ipak sam na kraju uspeo da sastavim ovaj dnevnik i prateći mikstejp koji možete slušati OVDE. Primetićete da su ocene vrlo visoke a za to postoje dva razloga. Prvi je to što sam obavio strožu selekciju nego obično onoga što ću slušati i drugi, što se potrefilo da je bilo dosta kvalitetnih ploča. Posledica toga je da neki albumi sa ocenom 8.2 nisu dobili ni kratku recenziju. Nadam se da će biti druge prilike za Tesi Lu Vilijams. Ovoga puta je od domaćih izdanja, osim Denisa Kataneca koji već ima posebnu recenziju, ušao samo Sergio Lounge, ali sam ostao dužan bendu Prljave sestre, što ću, nadam se, ispraviti u sledećem poglavlju. Da ne dužim više, prijatno vam čitanje.
Evo najzad i četrdeset i drugog nastavka mog dnevnika. Napravio sam dužu pauzu prvo zbog koronavirusa, koji je, koliko god se mi otimali da sve ostane po starom, ipak poremetio naše živote, i drugo, zbog „obaveza“ na fejsbuku u vidu odgovaranja na izazove tipa „najboljih deset ploča“, „pesme koje su uticale na formiranje vaše ličnosti“, „filmovi koji su vam promenili život“ i slično. Skriboman poput mene ne može tako nešto da „iskulira“ ili da u par reči objasni svoj izbor. Ne – takav mora o svakoj ploči ili knjizi da napiše čitav esej a to oduzima mnogo vremena. Sada, kad se stvari vraćaju u normalu, odnosno sada kad počinje haos „normalnog“ života, biće (paradoksalno) više vremena za slušanje muzike i pisanje prikaza. Do sledećih stranica Dnevnika imaćete dovoljno vremena da preslušate mikstejp i da pročitate prikaze kojih je manje nego obično, jer su čak četiri objavljena kao zasebne recenzije.
Novi Dnevnik #41 je pred vama. Ovoga puta sam pisao o nekoliko pop/rok albuma koji imaju moderan zvuk, čiji ljubitelj baš i nisam, pa su ocene niže nego obično. Pokušavam da uhvatim korak sa novim tendencijama rok muzike da ne bih postao jedan od onih čiji se slušalački spektar ograničava na period njihove mladosti. Moj dobar prijatelj, uskoro i kum, koji je vrstan poznavalac muzike (ne samo pop-roka, već i džeza i klasike) i muzičar za svoju dušu, recimo, ne sluša ništa snimljeno posle kraja sedamdesetih godina prošlog veka. Kaže „ima toliko dobre muzike do tada snimljene, za koju znam da je dobra, da mi nije dovoljan ovaj jedan život koji imam da se u njoj nauživam, pa čemu onda gubiti vreme na slušanje nove muzike za koju unapred znam da mi se 90% neće svideti. Možda je u pravu ali ja, ovako radoznao, imam potpuno suprotan pristup. Volim da bar jednom čujem i ono što znam da mi se neće svideti pa makar to bilo na uštrb ređeg slušanja onoga što mi se sviđa. Time ipak činim dobro delo, pa svojim čitaocima, bar onima koji mi veruju, uštedim sate istraživanja. Pomažem i onima koji mi ne veruju – oni prosto ne slušaju ono što hvalim. No, da ne dužim, pred vama je moja dvomesečna muzička dijeta, pa izvol’te!
Nastavak dnevnika koji je pred vama će biti možda najkraći do sada i njime ću zaključiti proteklu godinu. Ostalo je još dosta neodslušanih ploča, ali ovo će biti poslednji post vezan za 2019. godinu. Moje godišnje liste ste videli, pa ne bih o više tome, ali moram da kažem da ću u novoj godini malo smanjiti obim preslušavanja i možda prorediti tempo objavljivanja „Dnevnika“. Ne bih želeo da nešto što mi je bilo zadovoljstvo pretvorim u obavezu koja će mi biti teret. Neću ponoviti ni grešku iz prošle godine da napišem nešto o svakom domaćem albumu koji čujem. Taj samopostavljeni zadatak sam jedva ispoštovao, što zbog nedostatka vremena, što zbog nedostatka volje i motivacije. Domaći rok trenutno svakako nije na svom vrhuncu, ali nisu ovo ni najgore njegove godine. Ipak, teško je „iskopati“ više od deset albuma koji mi se stvarno sviđaju (koliko-toliko), i neka bude još deset vrednih pažnje koji pripadaju žanrovima koji nisu od mog primarnog interesa, sve preko toga je čisto mučenje. Postoje i odlični albumi o kojima nema bog-zna-šta da se napiše jer ih ne prati nikakva priča, pa se recenzije svode na opšta mesta, što se trudim da izbegnem kako znam i umem. Zato kažem da nemam volje da preslušavam pedeset da bih uživao u 10-15 albuma.
Kada govorim o nedostatku motivacije ne mislim na novac, koji niti tražim niti dobijam za svoje tekstove, već na elementarno poštovanje mog truda. Napisati recenziju nije lako – treba preslušati nečije delo više puta, obratiti pažnju i analizirati tekstove pesama, proučiti istorijat dotičnog izvođača, razmišljati o albumu o kome se piše, i na kraju, napisati. Zauzvrat očekujem samo jedno – da onaj o kome pišem podeli taj moj tekst. To se događa u oko pedeset odsto slučajeva (ovo je “odokativan” podatak) čime, moram priznati, nisam zadovoljan. E, sad, da su to negativne recenzije ni po’ jada, to bih razumeo, ali nisu. Vrlo retko napišem nešto negativno čak i o onome što mi se ne sviđa. Možda je razlog to što je brojčana ocena albuma niža od 10 ali od kad ocenjujem albume deset nikad nikome nisam dao osim jednoj grupi u recenziji za portal „Ravno do dna“, trudeći se da poštujem njihove kriterijume ocenjivanja ( relativno često daju desetke), da ne bih svojom strogoćom oštetio bend, ali ni to nije pomoglo. Ta grupa nije podelila tekst na svojoj strani (jeste njihov menadžer na svom profilu, istini za volju). Nemam objašnjenje zašto se to događa osim da se umetnicima ne sviđa neki stav/mišljenje izneto u tekstu o njima. I za to postoji rešenje – mogu slobodno da se ograde, da daju kontra-argumente, da kažu da nisam razumeo, pa i da „ispljuju“ recenziju. Za mene bi to bilo OK – tišina me, pak, nervira. Ispašće da previše kukam ali i ti isti muzičari itekako vole da imaju feedback o svom radu. Očekujem elementarni fair-play (ja napišem/oni podele). Videćete da ipak nisam „na kraj srca“ jer već u nastavku ovog teksta čitaćete o pet novih domaćih albuma.