Ima nešto što mi nije davalo mira, pa me u dvadesetim nisu dodirivale klavirske kompozicije. Bilo mi je potrebno da me nešto drma, da mi ne dozvoljava da sjedim mirno, da me razlaže na osnovne dijelove, pa da se kasnije sastavljam dok pokušavam da zaspim, a to su mi omogućavali bubnjevi i glasne gitare. A sada sjedim na ivici najnižeg stepenika, naslonjena laktom na gomilu knjiga koje ne želim da sklonim i uranjam u tu pjesmu, „Crucify Me“, u njenu moć da me odvuče, kao snažna, ali nježna rijeka, osjećam je u sebi i pod sobom, odvojena sam od tla i dio sam pjesme.