Čini se da je zvučna estetika, poput bezuslovne ljubavi, postala nešto čime nećemo potrčati da se pohvalimo. Klavirske kompozicije zato uvijek zvuče kao da su vanvremenske, neka zaostavština prošlosti, nesvojstvena gorštačkom mentalitetu našeg poluostrva. U tom smislu je J.R. August već neko vrijeme autor koga provučeš u slučajnom razgovoru, i već nakon nekoliko minuta imaš zahvalnog sagovornika koji je, pazi čuda, tražio baš tu dozu emotivnosti koja se nije podala nedostojanstvenom da bi dokazala da je istinitija. Ostala je suzdržano melanholična, nekako iznad situacija, okolnosti, prostora, uzvišena. Da, uzvišena.