Čini se da vizuelno već neko vrijeme diktira i auditivnom, i priča se na tu temu nikad ne može dovesti kraju. Neko bi rekao da su se ta dva svijeta nerijetko otimala jedan o drugi, i da projekti poput Psychedelic Cinema Orchestra postaju izraziti predstavnik oba svijeta u sažimanju. Naravno, kad je riječ o bazičnijim varijantama, jer cijela priča je vezana za vrijeme o kome znamo najviše ne ni iz druge, već iz treće ruke, što će onima koji su zakačili malo duha kraja šezdesetih (a moglo se to i ovdje, bilo je to vrijeme kad nismo mnogo zaostajali za svijetom) posebno biti prijatno za slušati i gledati.

Ken Brown ne krije da ga je neizmjerno zabavljalo osvjetljavanje koncerata i to u vremenu kad i nije bilo toliko peripetija oko toga kako i kad koji zrak uperiti na koje mjesto, već je sve bilo pitanje osjećaja, momenta, nizanja. Godina je bila 1967. Brown je bio mlad i scena je bila živa i nepredvidivo raznovrsna; imena koja su tada dominirala klubovima kasnije su preuzela velike dvorane, a danas su za nas toliko visoko po važnosti u istoriji muzike, da nam je pomalo nepojmljivo da su ikad bili u malim klubovima(Velvet Underground, Pink Floyd, Grateful Dead, Sly and the family Stone i mnogi drugi).