RECENZIJA: Our Native Daughters – Songs of Our Native Daughters

02 jul 2019
Author :   Srđan Strajnić

Our Native Daughters su Rajanon Gidens (Rhiannon Giddens), Lejla Mek Kala (Leyla McCalla), Elison Rasel (Allison Russell) i Amitist Kia (Amythyst Kiah). Prve dve odlično znamo iz „roots“ sastava Carolina Chocolate Drops, treća je članica Birds of Chicago, a četvrta kantautorka alt-kantri i bluz žanra.

Osnovno pitanje koje sam sam sebi postavio je da li je moguće uklopiti četiri jake autorske ličnosti na jednom, zajedničkom, albumu. Bio sam prilično skeptičan po tom pitanju. Moj strah je, na sreću, bio neopravdan iz više razloga. Prvo, sve četiri žene su crne boje kože, što znači da pripadaju afroameričkoj populaciji koja se bori za jednaka prava sa belačkom populacijom, ali se i u okviru svoje ugrožene grupe kao žene bore za jednaka prava sa muškarcima. Dakle, dvostruko su diskriminisane. Nisam ulazio u njihove seksualne preferencije, pa ne znam da li postoji i trostruka diskriminacija kod neke od njih. Dakle, zajednička im je borba za ravnopravnost. Drugo, potiču iz istog ili sličnog miljea. Njih dve su iz Carolina Chocolate Drops, jedna je kantautorka sličnog stilskog izraza, a jedna je iz Po’ Girl, još jedne „roots music“ grupe. Treće, što više spada u domen kurioziteta, sve četiri sviraju bendžo, a bendžo je, kao što znamo, autentičan američki muzički instrument koji, iako se to ne zna jer se najviše koristi u belačkom kantriju, potiče iz Zapadne Afrike. Na američkom kontinentu se prvi put pojavio u crnačkoj populaciji na Karibima u osamnaestom veku.

Što se muzike tiče, album se ne udaljava mnogo od njihovih solo uradaka. Muzika Kariba i spirituali su daleko zastupljeniji od bluza što ne iznenađuje ako se ima u vidu da ovaj album nije tugovanka nego borbena pesma. Pesma otpora. Nije slučajno tu Bob Marlijeva skladba „Slave Driver“, pesma koja govori o tome da više ne puca bič po leđima, kao u vreme robovlasništva, ali je to brutalno nasilje zamenjeno suptilnijim, ali delotvornim metodama držanja crnačke populacije u podređenom položaju – uskraćivanjem obrazovanja i držanjem ljudi u siromaštvu. Kompozitorske dužnosti su ravnopravno podeljene, ima i kolaboracija a ima i saradnika van kruga ove četiri žene – Tom Brigs i Dirk Pauel na po jednoj pesmi, oba puta saradnja sa Rajanon Gidens. Doprinos Gidensove je izvanredna „Moon Meets The Sun“ (uz Raselovu i Kiu), zatim poema „Barbados“ koju Rajanon peva bez reči, pre između i posle njenog izgovaranja poema engleskog pesnika protivnika robovlasništa Vilijama Kaupera (William Cowper) i njenog već pomenutog saradnika Pauela. Autorka je još tri pesme sa albuma.

Amitist Kia je napisala „Black Myself“, pesmu koja otvara album i koja daje tematske smernice. Kao i „Polly Ann’s Hammer", koja je pravi pravcati bluegrass, bavi se legendom o Džonu Henriju (John Henry), radniku na železnici, koji je postao legendarna figura i tema mnogih folk pesama. On je čekićem i burgijom pravio rupe za polaganje dinamita radi miniranja stena pri gradnji železničkih pruga. Ušao je u legendu kada je u celodnevnom takmičenju u tome pobedio parnu bušilicu i neposredno posle toga umro od napora. Njena je i „Blood and Bones“, još jedna potresna pesma o ropstvu.

Lejla Mek Kala se kao koautorka (sa Elison Rasel) javlja sa dve pesme, „I Knew I Could Fly“ i „Lavi Difisil“ koje malo odudaraju od ostalog materijala jer je prisutan uticaj kreolske muzike. Za kraj sam ostavio Elison Rasel koja je dala najveći kompozitorski doprinos ovoj ploči. Ima čak sedam autorstava i koautorstava, Gidens ima pet, Kia četiri, a Mek Kala kao što rekoh dva. Dakle, uticaj Raselove je najveći, a njene dve pesme su mi najdraže – potresna „Quasheba, Quasheba“ koja peva o smrti kao oslobođenju i dirljiva „You’re Not Alone“ koja zatvara album. Potonja kroz majčinu poruku svom detetu priča priču o podršci i ljubavi. Impresivan završetak albuma.

Politički aktivizam ume da bude naporan. Čest je slučaj da netalentovani ljudi svojim parolaštvom i preteranom pravovernošću i agresivnošću više škode nego što doprinose politici za koji se bore. Međutim, kada stvar u svoje ruke uzmu četiri hiper talentovane žene koje se temom rasne ravnopravnosti bave sa toliko umetničke snage, lako nam je da poverujemo da ostvarenje njihovog cilja nije daleko. Lako nam je i da postanemo njihova „vojska“ koja će pomoći da se taj plemeniti cilj ostvari. Ipak, znajući u kakvom svetu živimo, znamo da nijedno dostignuće u borbi za ljudska i građanska prava nije zagarantovano, znamo da je to borba koja traje. Pesme kao što su ove će nas iznova podsećati za šta se borimo i inspirisati da u toj borbi istrajemo.

Ocena: 8.2/10

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio