RECENZIJA: Low – Hey What

24 septembar 2021
Author :   Srđan Strajnić

Low su bez ikakve sumnje jedna od najbitnijih grupa koje danas egzistiraju. Mimi Parker i Alan Sparhok (Sparhawk) su, skoro sasvim neprimetno, postali institucija onoga što zovemo rok muzikom. Jedan od onih umetničkih entiteta koji, svesno ili nesvesno, svojim delima odslikavaju duh vremena. U poslednjih dvadesetak godina rokenrol skoro potpuno gubi korak s vremenom postavši potpuno irelevantan – sveden na turneje sve manjeg broja preživelih zvezda od pre pedeset godina i još manje novih grupa koje ikome išta znače. U svom tekstu Rokenrol – umiranje u pet činova označio sam Radiohead kao one koji su bacili poslednju lopatu zemlje na grob rokenrola svojim albumom „Kid A“ iz 2000. godine (koji jeste bio dobar, ali nije bio rokenrol). I evo sada, dvadeset godina posle, pojavljuje se album koji najavljuje, religiozni bi rekli, uskrsnuće rokenrola - „Hey What“.

Čemu ova pauza od dvadeset godina? Šta je izazvalo taj hiatus? Biće da je razlog konfuzija koja sve to vreme traje nastala usled promene vladajuće političke paradigme zapadne civilizacije i činjenice da još nije kreirana nova koja bi je zamenila. Ta zbunjenost i neizvesnost u vezi novog vremena što će doći se svakako odrazila na rok muziku koja nije ni u kakvom vakuumu, već je, kao što znamo, produkt svoga vremena. U  eri (neo)liberalnog kapitalizma rok je imao ambivalentan odnos sa vlastima. S jedne strane ih je podrivao svojim stavom i porukama. S druge strane polako je ulazio u tokove ozbiljnog novca i gubio svoj buntovnički karakter. To je bio prirodan proces jer je prethodnoj eri bila imanentna težnja svakog pojedinca da pređe u višu klasu. Pa još višu. Pa dokle se stigne. To je prosta logika zgrtanja kapitala. U novoj, još uvek neimenovanoj eri (možda „era dirigovane distribucije novca“) u kojoj živimo toga nema – toliko je ogroman jaz između nas mnogobrojnih i njih malobrojnih da niko (od nas) ni ne sanja da ga premosti, a kad bi neko i sanjao o tome, tu je remetilački faktor u vidu političara koji su tu da nas u njihovo ime zamajavaju. Rokenrol je, da bi uopšte postojao  u novoj eri, morao da povrati svoj subverzivni karakter. Radiohead su to, verovatno intuitivno, odmah osetili i zato su udarili na kapitalizam tamo gde najviše boli – po novcu. Zato je album „Kid A“ prvi strimovan preko interneta sa njihove web strane, koliko se sećam, po principu „kol’ko platiš“ i prvi koji je „procurio“ na fajl-šering servise pre zvaničnog objavljivanja. Taj udar na tokove novca jeste bio udarac za „njih“ ali je tokom ovih dvadeset godina amortizovan pre svega novonastalim streaming servisima koji su u vlasništvu krupnog kapitala, koji danas ostvaruju prihode koji premašuju one koje su ostvarivale diskografske kuće. Dakle, rat forme smo izgubili, ostaje nam rat sadržaja. „Radiohead“ se sa „Kid A“ u tom ratu sadržaja poslužio dehumanizacijom/alijenacijom dok se Low na „Hey What“ bavi rehumanizacijom to jest afirmacijom čovečnosti u novoj, digitalnoj eri.

Sinhronicitet (bezuzročna povezanost) početka informatičkog doba i pojave „Kid A“ albuma ipak nije sasvim bezuzročna. Događaji su povezani, bar po Jungu (i Ji Đingu), putem kolektivnog nesvesnog, tako da je grupa Radiohead komotno mogla da bude (i bila je) medijator tog kolektivnog nesvesnog. Uprošćeno, ona nam je saopštavala „duh vremena“ u kome živimo. Ona nam je albumom „Kid A“ saopštila da svet kakav smo znali više ne postoji. U politici su nam to saopštili NATO bombarderi u Iraku, SR Jugoslaviji, Libiji i drugde označivši kraj (neo)liberalnog kapitalizma i kraj Fukujaminog kraja istorije. Sa „Amnesiac“ (amnezija je gubitak pamćenja!) su krenuli u novi početak (zaboravljajući staro!) ali nisu istrajali na tom putu da na svojim narednim albumima kreiraju muziku XXI veka (ipak su se svojim kasnijim albumima vratili na muziku XX veka!). Kreiranje rok muzike za XXI vek su, ispostavilo se, ostavili grupi Low, da povede rat sadržaja koji sam ranije pomenuo. Taj rat se ne odvija po liniji digitalno protiv humanog, kako na prvi pogled izgleda, već po liniji digitalno protiv humanog i digitalnog. Digitalno se u digitalnoj eri očigledno ne može izbeći.

Kad sam već krenuo sa poređenjem sa Radiohead reći ću da se prošli album grupe Low „Double Negative“ našao tamo gde je već bio „Kid A“, pokušavajući da taj galimatijas tonova nanovo regrupiše ne bi li im udahnuo dah rokenrola. Ali postepeno, po principu „one step at the time“. Dakle, „Double Negative“ je bio taj prvi korak. Dekonstrukcija da bi se došlo do novog početka. Priznajem da ga nisam dobro ni shvatio ni prihvatio kad se pojavio. Bio je pun sintetičkih zvukova, ambijentalnog šuma, buke, pa je bio teško slušljiv, bez obzira na postojanje primesa ljudskosti u njemu. Čak su i vokali koji pevaju predivne melodije provučeni kroz nekakve dehumanizujuće filtere, što ga je svodilo na repliku albuma „Kid A“. Danas shvatam da su na njemu Low dvostrukom negacijom rokenrola pokušali da reafirmišu isti (minus i minus daju plus!), i da mu daju razlog da postoji. Danas shvatam da su hteli da ga ubiju ga da bi se ponovo rodio ali sa  reafirmisanim humanim aspektom, dok mi je tada zvučao kao pokušaj veštačke inteligencije da napravi alternativnu rok ploču.

Reafirmaciju humanizma su definitivno postigli albumom „Hey What“. Rekao bih, malo u šali malo u zbilji, da taj album predstavlja grupu „Low“ kao „Radiohead“ (iz vremena „Kid A“) sa ljudskim likom, jer u svom tom njihovom eksperimentisanju, ljudskost vidljivo dominira i uzdiže se iznad tehnologije i to tako što su vokalne harmonije izvučene u prvi plan. Iznad svakog kakofoničnog zvuka, iznad svake melodije, iznad svakog ambijentalnog šuma, čujemo čoveka sa velikim Č. „Hey What“ je po mom mišljenju korak unapred i za „Low“ i za rok muziku, jer osvaja teritoriju na koju ljudska noga još nije kročila – stvarno pomirenje sa tehnologijom u smislu da je prestala impresioniranost tehnologijom, kao što je nestao i strah da će tehnologija preuzeti primat. Njeno korišćenje je još uvek (nadam se zauvek) pod potpunom humanom kontrolom. Humani princip dominira uzvišenom lepotom koju nam pružaju Parker i Sparhok svojim savršenim harmonijama. I ljubavlju koja je osnovna tema albuma. Ljudski faktor se izdiže iznad tehnološke buke savremenog sveta, mada je prihvata kao saputnika. Opet važi maksima rimskog komediografa iz prvog veka pre nove ere Publija Terencija Afera: „Ništa što je ljudsko nije mi strano!“. Mimi Parker i Alanu Sparhoku svakako nije strana ljubav, koja je glavna tema albuma a bez koje definicija  ljudskosti nije kompletna. Nije im strana ni težnja za otkrivanjem nepoznatog, još jedna važna osobina ljudskosti kako su to lepo rekli u pesmi „Disappearing“:

That disappearing horizon

It brings cold comfort to my soul

An ever-present reminder

The constant face of the unknown, unknown

Zato me prožima utisak da Low veruju u ljudsku budućnost i suživot sa digitalnim svetom, i da njihova borba protiv otuđenja humanizacijom sadržaja njihove muzike nije uzaludna. Optimizam kad mu vreme nije, rekao bi stari cinik poput mene, ali optimizam koji je u ovim trenucima dezorijentacije potreban kao hleb nasušni. Mora se verovati da će ljudski rod naći svoj put opstanka. Album „Hey What“ nam daje jak argument za takva nadanja.

Ocena: 9.0/10

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio