Mary Gauthier - Rifles and Rosary Beads

03 februar 2018
Author :   Srđan Strajnić

Čitali ste onu pripovetku Laze K. Lazarevića „Sve će to narod pozlatiti“? To je pripovetka koja govori o tužnoj sudbini srpskih vojnika koji su ostali bez ruku i nogu ratujući protiv Turaka u devetnaestom veku. Onih koji su dizani u nebesa kao heroji pobednici, da bi ubrzo, zaboravljeni od svih, bili prinuđeni da prose na ulicama srpskih sela i gradova da bi sačuvali goli život. Na žalost, od „sve će to narod pozlatiti“ do „sve će tebi to Bog platiti“ ne prođe mnogo vremena. Ne samo ovde, na Balkanu, gde nam bar ratova i (fizički i mentalno)osakaćenih ratnika nikada nije nedostajalo, već, kako vidimo, i drugde.

Na primer, u Americi. Ni njima ratova ne nedostaje. Da ne ulazimo ovom prilikom u njihovu pravednost i opravdanost, jer to nije tema ploče Mary Gauthier „Rifles and Rosary Beads“ („Puške i brojanice“). Mary se, poput Laze Kostinog vek i po ranije, bavila sudbinama običnih vojnika posle ratova, dobijenih ili izgubljenih – nebitno, i posledicama koje su ostavili na, u ovom slučaju, pre svega mentalno zdravlje. Bavila se, opet poput Laze Lazarevića, i nebrigom države za one koji su u ime te iste države ratovali, pa bili prepušteni sami sebi u borbi sa PTSD-om (post-traumatic stressdisorder) koji se, doduše, u Lazino vreme nije tako zvao, al' ne znači da nije postojao.

Ni sama Mary Gauthier nije rođena u „svili i kadifi“, naprotiv, majka koju nikad nije upoznala ostavila ju je u prihvatilištu u New Orleansu, Louisiana, pre 55 godina, kada je rođena. Usvojio ju je bračni par italijanskog porekla kod kojeg je živela do petnaeste godine, kada je pobegla od kuće. Krizu identiteta pokušala je da reši odajući se alkoholu i drogama. To, naravno, nije bio put ka rešenju – korak u pravom smeru bila je prihvatanje činjenice da je gej osoba – tu je dobila kakav-takav oslonac. Još veći oslonac je bila spoznaja da može da se izrazi kroz svoje pesme, koje je počela da piše tek u tridesetpetoj godini – osam studijskih albuma ličnih preispitivanja i traženja odgovora joj je ne samo pomoglo da prevaziđe probleme, već joj je i omogućilo pristojnu egzistenciju. Albumi su, nije na odmet pomenuti, bili u najgorem slučaju dobri, u najboljem odlični.

Album „Rifles and Rosary Beads“ je prvi koji se ne bavi njenim unutrašnjim životom, niti njenim problemima. Bavi se problemima demobilisanih vojnika, problemima članova porodica (još jedna sličnost sa Lazom Lazarevićem – Blagoje kazandžija, otac vojnika koji je ostao bez ruke i noge je takođe imao problem), problemima žena vojnika, koji su specifični – problem ravnopravnosti i problem seksualnog nasilja. Reći ćete – pa šta, čudna mi čuda, još jedan aktivistički, antimilitaristički album. Greška! Sve rečeno stoji, ali po nečemu je jedinstven. Po tome što nabrojane kategorije nisu samo tema o kojoj Mary peva – svi nabrojani su i ravnopravni učesnici u kreativnom procesu!

Jennifer Marino, pripadnica elitnih jedinica američkih marinaca, recimo, ima dva koautorstva sa Mary Gauthier, možda dve najbolje pesme, ili bar dve koje se meni najviše sviđaju, „Soldiering On“ i „Morphine 1-2“. Prva je zaista moćna, dramatična i signifikantna za ceo album – slušajte ovo: „I was bound to something bigger, And more important than a single human life, I wore my uniform with honor, My service was not a sacrifice, But what saves you in the battle, Can kill you at home, A soldier, soldiering on“ Razmislite o poslednjem izrečenom: “ono što te spašava u bici, može te ubiti kod kuće … vojnici nastavljaju vojevanje”. I kad se vrate kući, i dalje su u ratu. Samo što se okruženje promenilo. Više nije neprijateljsko, već je indiferentno. Što je podjednako loše, jer na prvo si kao vojnik spreman, drugo je ono što boli. Ni druga ne zaostaje mnogo – obrađuje još jednu tešku temu: krivicu preživelog.

I supruge vojnika su koautorke dve pesme – „The War After The War“ koja počinje sa „ko će brinuti o onima koji brinu zbog onih koji su otišli u rat?“, a druga, „Stronger Together“, zagovara međusobnu podršku supruga vojnika (...neke su žene pratile vojnike...što reče Bora Čorba)

Seksualno uznemiravanje vojnikinja od strane kolega je obrađeno u dve pesme: u „Brothers“ („...your sisters are your brothers too“) i meni još dražoj „Iraq“ čiji je koautor Brandy Davidson: „... but my enemy wasn’t Iraq“ kaže Brandy.

Sve u svemu, četiri veterana, isto toliko veteranki, nekolicina kolega kantautora, pola tuceta supruga vojnika, uz Mary koja je prisutna kao koautor svake od jedanaest pesma, je učestvovalo u stvaranju ovog albuma. Koliko sam shvatio, oni nisu participirali samo svojim ispričanim pričama, već su učestvovali i u komponovanju – bili su deo petogodišnjeg “Songwriting With: Soldiers” projekta koji je proizveo preko 400 objavljenih pesama. Mary Gauthier je već tri i po godine aktivna u okviru projekta i ove pesme su krajnji rezultat njenog učešća.

Što se muzike tiče, ona ne izlazi iz okvira u kome se kreće Mary Gauthier. Žanrovski, to je folk koji je ovde, u skladu sa temom, u više navrata imao ritam marša. Klavir, akustična gitara, violine – to su instrumenti koji dominiraju zvučnom slikom. Težak je ovaj album, težak i moćan. To je jedan od onih albuma za koji znaš da je remek-delo posle tri minuta slušanja. Nema loše pesme, nema banalne teme, nema fillera.

Na kraju, još jednom da podvučem da po mom shvatanju ovo nije album koji glorifikuje vojsku i vojna rešenja međudržavnih problema. On se bavi sudbinama malih šrafova te ogromne vojne mašinerije – pojedinačnim sudbinama ljudi koji su bili učesnici oružanih sukoba i njihovim povratkom u „normalan“ život. To po svim pokazateljima nije lako – pogledajte samo podatke o broju samoubistava ratnih veterana. Zato je projekat „Songwriting With: Soldiers“ toliko značajan. To nije onaj isprazni parolaški aktivizam koji se svodi na postove po društvenim mrežama – to je konkretna akcija usmerena ka konkretnim ljudima kojima je potrebna pomoć. Ne milostinja, već pomoć da se 2podignu“, da povrate samopouzdanje. E, sad, probajte da zamislite naše muzičare sklone aktivizmu i naše ratne veterane u sličnoj zajedničkoj proaktivnoj akciji. Ja ne mogu, a vi?

Ocjena: 8.3/10

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio